Sažeta definicija bi bila da je HDS ZAMP udruga građana koja štiti prava glazbenih autora. To je i jedina udruga koja posjeduje pravne ovlasti da provodi naplatu naknade za javno izvođenje ili reprodukciju glazbe. Zašto je to potrebno? Zato što je praksa pokazala da moral i osjećaj odgovornosti slušatelja nije na toj razini da bi ih savjest zaustavila da piratiziraju i izvode tuđu glazbu bez dozvole. To, naravno, nije pravedno i trebalo je pronaći način kako tome stati na kraj. Želja nam je saznati odgovor na pitanje je li se u tome u Hrvatskoj otišlo korak predaleko i da li se štiteći prava autora narušavaju prava građana i poduzetnika? Je li takva pravda autorima uvijek opravdana?

Ovaj tekst Jabučnjak objavljuje tek nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj kako ne bi bilo komentara da se radi o politički motiviranom tekstu s obzirom da je javnost jednog našeg političara posebno vezivala uz ZAMP, nažalost ne u pozitivnom kontekstu. Radi lakše čitljivosti teksta, puni službeni naziv "Hrvatsko društvo skladatelja, Služba zaštite autorskih muzičkih prava" skratit ćemo u tekstu samo na "ZAMP".

U Hrvatskoj je ZAMP pojam koji mnogi, nažalost, ne vežu za nešto pozitivno, a početna ideja, zaštita autora i pravična nadoknada za krađu autorskih djela, svakako jest nešto pozitivno. Kada i zašto je onda nešto pošlo po krivu? Zašto u narodu postoje izrazi kojima se vrijeđaju djelatnici ZAMP-a, pa su oni "zampiri" i je li zaista taj represivni dio toliko problematičan? Jesu li na kraju glazbeni autori jedina skupina koja je zadovoljna radom ZAMP-a?

Ovakvim kompleksnim temama dobro je pristupiti s više strana i saznati što više informacija iz različitih izvora. Srećom, za taj zadatak sam ispao kao solidan izbor jer zbog prirode posla koji sam obavljao kao voditelj odjela produkcije na regionalnoj televiziji, i kasnije rada u multimedijskoj produkciji, poznajem mnogo glazbenika i drugih profesionalaca koji u svom poslu dotiču pitanje autorskih prava. Porazgovarao sam s glazbenicima za koje smo radili glazbene spotove, porazgovarao sam s producentima i realizatorima, s glazbenim urednicima, s DJ-ima, s ugostiteljima, s vlasnicima trgovina, s voditeljima udruga u kulturi, ali i s odgovornim ljudima nekih od uvoznika informatičke opreme. Polarizacija je odmah razvidna i očekivana: tko prima novac od ZAMP-a je pozitivnog stava, a svi ostali su negativni ili čak imaju spor sa ZAMP-om.

Očigledno sam dotakao vrlo široku temu, a pošto se Jabučnjak bavi računalnim tehnologijama fokus sam suzio na dio ZAMP-a koji se dotiče računala. Dobivene informacije sam analizirao, sortirao što je dobro, a što loše prema kriteriju "zdravog razuma" i onda preostala otvorena pitanja sintetizirao u jedan poduži prijedlog i upit Službi za odnose s javnošću samog ZAMP-a. Upit sam poslao u srpnju, a odgovor dobio rujnu, ali smatram da je to korektno s obzirom na sezonu godišnjih odmora. Njihov odgovor objavit ćemo ovdje u cijelosti. Moram priznati da je odgovor vrlo korektan, opširan i ostavlja otvorena vrata za prijedloge za poboljšanja postojećeg zakona. Veseli me što to nije bio uopćeni odgovor, već se njihov stručnjak za ta pitanja zaista potrudio napisati kvalitetan odgovor za sve čitatelje Jabučnjaka.

ZAMP je često vruća tema. O njemu se raspravlja na nizu foruma, pa često i kod nas na Jabučnjaku, ali priču o ZAMP-u možemo često čuti i u kafićima, obično od frustriranih ugostitelja, zatim od DJ-a, a u svibnju smo imali i vrlo interesantnu panel raspravu na konferenciji "Creative Startup" u Rijeci gdje se pričalo na temu glazbe u digitalnom dobu, ali se dobar dio rasprave opet sveo na ZAMP nakon pitanja iz publike. Kako je tema vrlo široka, a neki je dižu i na filozofsku razinu o slobodama čovjeka, nećemo se baviti svime; fokusirat ćemo se na informatički dio priče.

Situacija, naravno, nije crno-bijela. Mislim da je koncept ZAMP-a pozitivan i pravedan jer autori zaista bivaju lako pokradeni u modernom digitalnom dobu i treba postojati način da im se dio toga nadoknadi. S druge strane, držim da nije pravedno da se novac uzima ljudima kod kojih je šansa da će kupljena digitalna dobra koristiti za krađu nečijeg autorskog djela - zanemariva.

Moj stav je da kod važećeg propisa postoje definicije koje u ovom obliku čine štetu - prvo onima koji su dužni platiti naknadu za nešto što zaista nema veze s autorskim pravima autora, a zatim i štetu ZAMP-u kao organizaciji koja općenitim trpanjem svega u isti koš o sebi gradi negativan dojam pohlepe gdje to nije opravdano.

Npr. po trenutačnom propisu uvoznik informatičke opreme mora u cijenu računalne radne stanice, koja će upravljati vodovodom, ugraditi i kompenzaciju za autore kako bi npr. Jelena Rozga i Thompson dobili svoj dio! Naravno, taj trošak se prevaljuje na kupca i tako ispada da građanin ili poduzetnik plaćaju glazbenike pri opremanju svakog pogona, tvornice, objekta ili običnog ureda! Dakle od svakog profesionalnog računala koje će raditi vrlo konkretne ozbiljne poslove, a ne kopirati nečije skladbe u MP3 obliku, glazbenici će dobiti svoj dio kolača. To se vrlo ležerno opravdava time što postoji tek teoretska mogućnost da će lopov koristiti i takav uređaj za kopiranje nečijeg milozvučja. Meni to ne izgleda kao vjerojatan scenario, a još manje kao nešto pravedno.

Isto tako ne vidim pravdu u tome da arhitekt koji kupuje radnu stanicu za projektiranje dječjeg vrtića plaća i dio nameta ZAMP-u - čisto za slučaj ako ga obuzme želja da u pauzi na poslu krade nečije klavirske interpretacije.

Ako izbjegnemo uglađenu odvjetničku retoriku, narodski se može reći da ZAMP ovdje polazi od zapravo vrlo uvredljive pretpostavke "svi ste vi lopovi". Pri tome sebe stavlja u superioran položaj u kojem kroz svoje vijeće odlučuje koliko i gdje će se plaćati takav autorski porez. I dobro je dok je to porez za slučajeve gdje je vjerojatnost krađe značajna, ali nije dobro kada je to neopravdani reket - kao u navedenom primjeru.

ZAMP kaže da je postojeći zakon donesen u dogovoru s Udruženjem trgovaca novih tehnologija pri sektoru trgovine HGK i HUDNT-a – Hrvatske udruge distributera novih tehnologija. Možda sam pod negativnim utjecajem izuzetno loše reputacije HGK zadnjih godina, pa sam neopravdano skeptičan koliko HGK zaista zastupa interese građana i poduzetnika jer moje je iskustvo da se uglavnom bave sami sobom. Za udrugu HUDNT nisam čuo, pa sam je "uguglao" i prvo što je izašlo je vijest na T-portalu o aferi u kojoj se ZAMP optužuje za diskriminaciju malih trgovaca i navodne štete koje se broje u nekoliko milijuna kuna. Onda iz teksta saznajem da postoji i druga, slična udruga, koja se zove HUVEL (Hrvatska udruge uvoznika i distributera elektroničkih, informatičkih i telekomunikacijskih proizvoda), čiji članovi nisu imali iste uvjete kao ovi prvi, pa je došlo do nejednake tržišne utakmice i sudskih tužbi. Dakle, prvi dojam nažalost ne asocira na opću pravdu. Ne treba biti posebno mudar, pa vidjeti da očigledno postoje lobiji, a to onda znači i različite motive i načine dolaska do ciljeva. Loša strana toga je što tu obično cijenu plate oni na kraju lanca - građani i poduzetnici.

Ostaje otvoreno pitanje kontrole ZAMP-a; koji su to mehanizmi nadzora postavljeni na rad jedne takve organizacije koja ima zakonsko pravo uzimati novac potrošačima digitalnih medija i uređaja po pravilima koja definira ista strana kojoj taj sustav donosi direktnu materijalnu korist?

Na web stranici ZAMP-a piše da je kontrola četverostruka, ali niti jedna od stavki ne izgleda posebno uvjerljivo:

Prva je "unutarnja kontrola". Naravno, bilo bi iznenađujuće da bi netko tko ima monopol i tko prihodi od autorskih naknada sam sebe sankcionirao kada učini nešto nepravedno. Ili se radi o tezi da su građani i poduzetnici a priori lopovi, ali oni s druge strane su neupitne moralne vertikale? Dvojim oko toga.

Druga je "međunarodna kontrola krovne organizacije i sestrinskih udruga". Tu se opet radi o lobiju koji ima isti interes, a i pitanje je koliko često se kontrole provode i na kakvoj razini. Npr. mene bi zanimalo da li sestrinska udruga iz Švedske ima u svojim pravilima da se plaća naknada glazbenicima pri kupnji, gore spomenutog, računala za upravljanje vodocrpnom postajom?

Treća je "vanjska kontrola revizorske kuće". To uopće ne zvuči kao kontrola koja nadzire tehničke definicije pravilnika po kojima se prikuplja novac, a to je ono što je moguće sporno, već samo kontrola administracije i financijskih tijekova. Ne vjerujem da diplomiranog ekonomista iz revizorske kuće zanima koje sve kategorije informatičke opreme spadaju u rizičnu grupu za piratstvo, a koje to uopće nisu. To je domena za informatičkog stručnjaka ili sudskog vještaka za računala.

Četvrta kontrola je "državna kontrola Porezne uprave i Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo", dakle opet netko koga ne zanimaju finese po kojima ZAMP određuje koja informatička oprema je vjerojatno iskoristiva za krađu autorskih djela, a koja nije.

Ukratko, iz moje perspektive se čini da je ZAMP u mogućnosti samostalno odlučivati na što će se plaćati taj porez, a na što ne. Moguće da sam u krivu i volio bih da me se demantira, ali ne vidim taj "peti element" u kojem bi bila i suprotstavljena strana koja ima stvarne ovlasti reći: "Ne, ovo nije u redu i naknada se ne može plaćati na XY." Ravnoteže radi to bi trebao biti netko iz skupine koja na kraju i plaća tu naknadu, građani i poduzetnici. Vjerojatni je odgovor da je taj korektivni element neka od udruga uvoznika, ali je pitanje koji je njihov stvarni utjecaj, gdje su granice i kako pronalaze ravnotežu - jer oni bi logikom stvari trebali inzistirati na što manjoj naknadi jer im je u interesu da su cijene niže kako bi građani više kupovali. No, ako je to tako, zašto se nisu izborili za neke logične stvari kao npr. to da građani ne plaćaju naknadu za kartice za fotografske aparate? Zato se pitam postoji li kakvo državno zakonsko tijelo koje ZAMP-u može dati veto na neku odluku ako se takva smatra nerazumnom?

Ono što se tu čini nepravedno je što ZAMP-ov sustav polazi od teze da su svi korisnici lopovi i da ih sve treba oporezovati za krađu, a izgleda da istovremeno ne postoji recipročan mehanizam kojim ti potrošači mogu kontrolirati moguću pohlepu samog ZAMP-a?

Tko je i po kojim kriterijima odredio da su potrošači moralno upitni, ali su autori i ZAMP neupitno pošteni i niti u snu ne bi uzeli novac koji im ne pripada? Ono prvo se vjerojatno temelji na nekakvim statistikama o piratstvu, no to je vrlo uopćeno. Postoji li takva statistika koja razlikuje računalo u vlasništvu građanina i ono u tvornici, pogonu ili uredu koje se koristi za posao? Nisam to pronašao. No, svejedno je sve ugurano u isti koš. Ne jer je to pravedno, nego zato što se tu krije značajan prihod. S druge strane, ZAMP se brani tako što kaže da se može uputiti zahtjev za svaki pojedinačni slučaj i da se uvijek može dobiti njihova dozvola za oslobođenje od plaćanja naknade ako se utvrdi da oprema neće biti korištena za krađu. No, ta inverzna logika nije pravedna jer traži dodatnu birokraciju, trošak i vrijeme; zapravo se ide u smjeru da to nitko nema volje i vremena raditi. Npr. hoće li poduzetnik koji radi projekt vodovoda baviti se time da moli ZAMP da se računala za tu potrebu oslobode davanja kako bi uštedio par tisuća kuna? Naravno da neće. I onda sustav inercijom zbog vogonskog pristupa čini nepravdu i autori dobivaju naknadu i tamo gdje im sasvim sigurno ne pripada.

U redu, složimo se da su mnogi građani lopovi, ali ono što vrijeđa je dio gdje ZAMP kroz postojeći zakon implicira da su i poduzetnici lopovi, da su nesposobni kontrolirati vlastitu tvrtku, zaposlene i opremu i softvere koji se koriste za posao. Na što mislim? Npr. po trenutnom sustavu činjenica je da tvrtka koja kupi računalo tajnici Olgi, skladištaru Marku i blagajnici Sanji, platila u cijeni tog računala i dio naknade ZAMP-u jer su oni odlučili da je sve to isto, pa se tako računala koja kupuju građani (kod kojih zaista postoji velika vjerojatnost da se mogu koristiti za kopiranje glazbe) svrstavaju u istu kategoriju kao i alati i radna sredstva tvrtke, a kod kojih je vjerojatnost za to zanemariva.

Ne samo da su računala nekog poduzeća pod kontrolom administratora koji je odgovoran upravi, nego gotovo uvijek imaju vrlo ograničen pristup, strogo selektiran poslovni softver, a sami radnici bi jamačno bili kažnjeni od poslodavca da ih se uhvati u tome da za vrijeme radnog vremena na osnovnim sredstvima tvrtke obavljaju svoje hobije - ili kradu nečiju glazbu. Dakle, šanse za to su u praksi minimalne i zanemarive jer ljudi na poslu - rade.

No, postoje i ekstremniji primjeri koji su apsurdni, a to su računala koja se kupuju za bolnice, tvornice, banke, škole, muzeje itd. Svi oni su gurnuti u kategoriju "lopovi" i moraju platiti namet glazbenicima. Nisu to pojedinačno veliki iznosi, ali nije poanta u tome radi li se o 5 ili 50 kuna, poanta je u PRAVDI, jer od toga je sve i počelo; ZAMP je ovdje radi iste te PRAVDE. No, svi ti sitni iznosi mogu postati prava riznica ako se pogleda zbroj digitalne opreme koja se kod nas uvozi, a na koju ZAMP polaže pravo uzeti namet "jer sve će se to koristiti za krađu nas autora". Bilo bi zanimljivo vidjeti tu statistiku, pogotovo dio u kojem bi se vidjelo koliko od tih računala uopće ne završava u rukama građanina-pirata, već služe kao sredstva za rad u tvrtkama.

Isto tako, kao građanin, ne vidim pravdu u tome da pri kupnji memorijske kartice za foto-aparat kojim ću fotografirati svoju obitelj plaćam i Mišu Kovača, bio on legenda ili ne. Ponavljam, nije problem u tih par kuna, nego u okusu nepravde u takvim slučajevima.

Podržavam jednostavnost kada ona ne ugrožava pravednost, ali kada se takvim “uopćenim” zakonom diskriminiraju neke skupine, onda se treba potruditi složiti propis koji će biti pravedan, kako za autore, tako i za one koji ni na koji način ne koriste njihov trud, a moraju im plaćati naknadu pri kupovini nekog uređaja ili medija za kojeg je jasno da se neće koristiti za kopiranje autorskih djela.

Moj prvi prijedlog je razgraničenje plaćanja autorske naknade za prodanu informatičku opremu i memorijske medije po fizičkim i pravnim osobama. To je i jednostavno pratiti jer se jasno s računa vidi je li kupac tvrtka ili građanin. Iako to ružno zvuči, mnogi građani piratiziraju glazbu, ali kako je to nemoguće pratiti, svi mi solidarno sada plaćamo "ceh" za one koji kradu glazbu. Nije savršeno pravedno, ali je dovoljno korektno. No, s druge strane, nema nikakvog opravdanja da tvrtke, organizacije, javna uprava i slični pravni subjekti za svoja osnovna sredstva za rad plaćaju naknadu glazbenicima(!). Vjerujem da je to nepravedno i trebalo bi se redefinirati.

Drugi prijedlog je ažuriranje liste opreme i medija za koje se plaća takva autorska naknada. Naime, gotovo sva računala imaju kao jedno od svojih osnovnih svojstava mogućnost da kopiraju podatke. Bez toga ne mogu raditi, svaki CPU unutar sebe kopira bitove da bi uopće izveo instrukcije. Naplaćivati naknadu za teoretsko moguće kopiranje nečijeg autorskog rada na apsolutno svemu što može prekopirati 0 i 1 je suludo i nepravedno.

Trebale bi se uvesti bolje definirane granice koji od takvih uređaja spadaju u kategoriju da postoji velika vjerojatnost da će se koristiti na takav način, a kod kojih uređaja je ta vjerojatnost malena i nije pravedno da se naplaćuje.

Granica se može definirati tehničkim specifikacijama i namjenom neke informatičke opreme:

- čini se razumnim da se naknada naplaćuje za sve prazne CD i DVD medije,

- USB memorije mnogi danas koriste prije svega za transfer dokumenata, ali kako je to zaista pogodan medij za kopiranje autorskih djela, vjerujem da je uredu da se na njega plaća naknada - iako će mnogi kupci koristiti takvu memoriju samo za osobne datoteke,

- razne memorijske kartice bi trebale biti izuzete jer tu se u 95% radi o karticama za foto aparate i nema pravde u tome da glazbeni autori članovi ZAMP-a dobivaju prihod od toga što građanin fotografira svoju obitelj. Da, teoretski se može i na SD karticu snimiti MP3 datoteka jer neki playeri imaju takav utor, ali to je zanemarivo, pa istom onom logikom gdje se kod “USB memorije” zanemaruju oni koji nisu pirati, već medij koriste samo za svoje dokumente, treba imati reciprocitet i odustati od naknade na memorijske kartice, bez obzira na zanemariv dio onih koji će zlorabiti takav medij,

- osobno računalo je svakako vrlo rizična skupina i tu je pravedno da građani plaćaju naknadu jer kod njih je vjerojatnost da će računalo koristiti za kopiranje značajna, no računala prodana tvrtkama bi morala biti izuzeta,

- CD/DVD snimač, također, to je sasvim opravdano,

- tvrdi disk ne može biti definiran na općenit način; u najmanju ruku treba napraviti razliku između jeftinih “kućnih” tvrdih diskova i ozbiljnih uređaja za sigurnosne kopije, NAS mrežnih diskova i slično. Jer ne može biti pravedno da ako građanin želi zaštiti svoje obiteljske fotografije ili druge dokumente, on mora platiti naknadu za to glazbenicima.

- “tablet" je također vrlo paušalno ušao u tu kategoriju naplate i ovdje bi kriterij isto kao kod osobnih računalo trebalo postaviti tako da se gleda kupuje li ga fizička ili pravna osoba. Za fizičku osobu je u redu da se plaća naknada, ali gotovo svi tableti koji se prodaju tvrtkama ili institucijama su strogo fokusirani ili na obavljanje jedne radne funkcije (npr. skladišni softver) ili za edukaciju (škole) ili npr. kada bolnica kupi 50 tableta da bi se na njima vodili kartoni pacijenata. Treba li uopće spominjati sve one tablete koji su sada prodani kao fiskalne kase; znate li ikoga tko u svom dućanu na fiskalnoj kasi nema pametnija posla nego da instalira softver za krađu glazbe? Potpuno je nepravedno da ne mali novac od toga ide u kasu autora.

Moj zaključak bi bio da se ovaj zakon može dovesti u svoj pravedniji oblik tako da se razgraniči kupovina građana i tvrtki - i da se lista opreme i medija na koje se plaća naknada revidira po stvarnoj vjerojatnosti hoće li nešto biti korišteno za krađu ili ne. S druge strane, ako bi se zakon revidirao, mislim da bi bilo sasvim u redu da se naknada i poveća za ona digitalna dobra gdje je rizik od piratstva velik, a to su većinom oprema i mediji koje kupuju građani, tj. fizičke osobe.

Stava sam da je preopćenito složen zakon na štetu svih van ZAMP-a i vjerujem da donosi nepravednu materijalnu korist glazbenim autorima u slučajevima kada to objektivno nije zasluženo.

Slijedi službeni odgovor Službe za odnose s javnošću samog HDS ZAMP-a. Odgovor objavljujemo uz njihovu suglasnost. Svakako je pohvalno da su opširno i sustavno odgovorili, a čitateljima prepuštam sud i komentar je li ovo najpravednije moguće rješenje i može li se ovaj sustav bolje urediti?

--------------------

Poštovani,