Prošli članak na Jabučnjaku, "Budućnost Intela na Macu", naširoko je analizirao isplativost kupnje Macova na Intel arhitekturi. Sada je trenutak za sužavanje fokusa na jedan rijedak model. Kako sam i nagovijestio, predstavit ću pravi mali case study i posebno obraditi zadnji Mac Pro na Intelovoj arhitekturi, model predstavljen 2019. godine, oznake (7,1), koji se proizvodio sve do lipnja 2023. godine. Ovo nije tekst za prosječnog Mac korisnika, ali može biti zanimljiv entuzijastima koji uživaju u samom hardveru i konfiguriranju idealnog računala za vlastite potrebe.

Zadnji profesionalni Mac na Intelu

Sada je očigledno da je na tada postavljeno pitanje: "Isplati li se 2025. godine kupiti Mac Intelove arhitekture?", moj odgovor bio "Upravo jesam!" :) Je li mi to bilo potrebno? Iskreno, nije. Moj vjerni Mac Pro (5,1) iz 2009. godine još uvijek savršeno radi i svaki meni potreban posao može lako odraditi. Ova kupovina bila je čista tehnološka znatiželja i nastojanje naučiti nešto novo.

Primjerak koji sam kupio proizveden je krajem 2021. godine, a zadnji modeli iz te serije proizvodili su se sve do lipnja 2023. godine, kada ih zamjenjuje trenutni model (14,8) zasnovan na Appleovim procesorima.

U generacijama sam preskočio cijelo desetljeće - s Mac Pro 2009 modela prešao sam na Mac Pro 2019. Vjerujem da bi prvo pitanje iz publike bilo: "I? I? kolika je razlika u radu? Koliko je brži?". Otvoreno ću reći - jest brži, po testovima gotovo dvostruko, ali u praksi - zanemarivo! Zvuči nevjerojatno jer u informatici je 10 godina cijela vječnost, a još možemo za zadnje desetljeće reći da je bilo "najluđe" do sada, s gomilom novih tehnologija koje su galopirale u svim računalnim domenama.

Razlog zanemarivoj razlici u brzini rada je dijelom u tome što je moj stari Mac Pro (5,1) bio "odvrnut do kraja", znači imao je sve što je mogao imati: od najbržih dual Xeona s ukupno 12 jezgri, preko 128 GB RAM-a, pa do NVMe SSD-a i goleme interne pohrane (preko 20 TB). Novi Mac Pro (7,1) je također model s 12 jezgri, ali ima 256 GB RAM-a i 50 TB interne pohrane.

Po pitanju performansi rekao bih da tu možemo povući paralelu s automobilskim svijetom: ako imate gradski autić koji se muči pri brzinama iznad 130 km/h i usporedite ga s nekom jurilicom starije generacije koja ide preko 240 km/h - naravno da ćete osjetiti razliku. No, ako ste cijelo vrijeme vozili staru jurilicu i sada je zamijenite s nečim suvremenim, razlika u vožnji je u većini situacija zanemariva. Jednako tako još nisam odradio nešto na novom stroju da bih mogao reći: "Oho, ovo je osjetno brže nego li na mom starom Macu!"

Ako je razlika u radu jedva primjetna, je li to onda promašena kupnja? Vjerujem da nije jer je ukupna slika vrlo kompleksna. Pokušat ću analizirati potrebe i moguća rješenja. Jasno mi je da je grupa korisnika kojima treba Mac takvih specifikacija vrlo uska, no oni postoje, većinom u domeni kreativnih profesionalaca i kućnih powerusera. Spadam u obje kategorije. Krenimo od toga kakve su potrebe i kako sam ih do sada ispunjavao.

Procesorske jezgre i radna memorija

Moj dosadašnji Mac Pro (5,1) koristi dva Xeona procesora, svaki s po šest jezgri, za ukupno dvanaest jezgri, svaka s po dva threada i sa 128 GB ECC RAM-a. Iako mnogima ECC (Error Correcting Code) memorija ne znači mnogo i odlika je samo profesionalnih radnih stanica, za mene je to luksuz koji si volim priuštiti. Naime, takvi strojevi su ekstra pouzdani, a svaka memorijska greška uslijed vanjskog utjecaja se odmah ispravlja. Ako ste zastali na "vanjskog utjecaja", ne, to nije šala, kozmičko zračenje može dovesti do memorijskih grešaka. Iako smo na Zemlji dobro zaštićeni, ponekad nešto zaluta i do nas i vrlo lako obrne 0 u 1 ili obrnuto. To može dovesti do korupcije podataka ako nemate ECC memoriju. To je razlog zašto svi serveri koriste isključivo ECC tip memorije. A sada zamislite kakve tek probleme to može stvoriti kod bolničke opreme ili pacemakera. Naravno, takve greške su češće na velikim visinama, zato se nemojte čuditi ako vam se u avionu, tijekom povećane aktivnosti Sunca (tzv. "solarne flare") sruši MacBook koji inače savršeno radi.

Dodatni bonus kod Mac Pro računala je što se u slučaju da memorijski modul "krepa", stroj to javi putem crvenog LED indikatora na procesorskoj ploči, presloži memorijsku konfiguraciju i radi dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Kod klijenata sam imao više slučajeva da su korisnici radili i mjesecima, a da nisu znali da su imali havariju radne memorije - i sve je uredno funkcioniralo. Zato je moj prvi zahtjev da očekujem da moj idući Mac ima barem jednak broj procesorskih jezgri i 128 GB memorije, po mogućnosti ECC.

Kapacitet pohrane

Stari Mac Pro imao je u sebi preko 20 TB pohrane, od toga petinu u formi SSD-a. Iako se to čini podosta, "plesao sam na rubu" i morao sam biti vrlo uredan kako bih sve bitno imao odmah dostupno, a da su istovremeno i svi podaci pokriveni backupom u stvarnom vremenu. Najčešće pitanje kolega informatičkih profesionalaca je: "Čekaj, ali zašto inzistiraš na internoj pohrani, čemu to?". Istina, danas je uobičajeno imati eksterni NAS (Network Attached Storage) koji služi za pohranu i sigurnosne kopije, ali sve to ima svoje prednosti i nedostatke.

Po tom pitanju sam staromodan i volim imati pohranu interno jer sam tako siguran da radi najbrže moguće. Drugi razlog je mogućnost bootanja u različite operativne sustave, a bez kompromitiranja sigurnosti particioniranjem internog SSD-a. To je meni big deal argument za više internih diskova. Treći razlog je što volim elegantna rješenja i uredan stol bez vanjskih kućišta različitog dizajna. Četvrti razlog je što softveri za nadgledanje zdravlja diskova, poput DriveDX, ne mogu pružiti potpunu dijagnostiku vanjske pohrane. Peti razlog je što imam loša iskustva s vanjskim kućištima za diskove, gotovo svako se prije ili kasnije pokvarilo. I zadnji, šesti, razlog je što cijena kvalitetnih eksternih solucija pohrane vrlo brzo poništi razliku u cijeni Maca s velikom internom pohranom - kao što ćemo vidjeti u izračunu kasnije.

Zato je moj drugi zahtjev bio da idući Mac ima interno barem dosadašnji kapacitet od 20 TB i to na barem dva fizički odvojena medija s kojih je moguće pokrenuti različite operativne sustave. Jasno, kada već izvodim tranziciju na novo računalo, poželjno je da bude i znatno većeg kapaciteta i time future proof.

Grafička snaga

Po pitanju brzine grafike nisam imao prevelike zahtjeve jer osobno nisam u poslovima 3D modeliranja, iako je to jedna od grana poslova kojima se bavi Kreativni odjel - gdje radim. Naime, stari Mac Pro koristi legendarnu Radeon RX 580 Nitro grafičku karticu koja je i danas vrlo upotrebljiva i sasvim dovoljna za većinu potreba. Tko je gamer, dobra je čak i za modernije igre dok se ne traži 4K razlučivost, a po mojoj prosudbi to je sasvim nepotrebno, čak i ako imate velik monitor. Taj Radeon je okvirno u snazi usporediv s PlayStation 4 platformom. Bio bih zadovoljan s tom razinom brzine, ali ako se može dobiti bolje, zašto ne. Za igre ionako koristim PlayStation 5 i to mi se čini kao bolje rješenje za igre od bilo kojeg računala.

Podrška za vanjske uređaje

Na starom Mac Pro imao sam pet klasičnih USB-A priključaka i još četiri modernija USB-A 3.0 priključka putem PCI kartice, sveukupno devet. FireWire nažalost više nije podržan u OS-u, ali ono što je meni mnogo značilo je optički audio izlaz i analogni audio izlaz za zvučnike i slušalice. U slučaju da novi Mac to nema, to traži još tri USB priključka kako bi se spajanje premostilo nekim od adaptera. Nisam ljubitelj eksternih USB hubova jer rijetko mogu postići brzinu uređaja spojenih na internu USB sabirnicu i često postanu usko grlo.

Zato mi je bilo važno da računalo ima dovoljan broj PCI utora za proširenje i dovoljnu internu propusnost po sabirnici kako bi svaka kartica dobila maksimalan bandwidth. Mac Pro ima interni PCIe Switch koji brine o tome i automatski se podešava. Ako ipak želite intervenirati u "promet na autocesti", to možete uz pomoć Apple Expansion Slot alata.

Podržani operativni sustavi

Stara Mac Pro "Pet-jedinica" odlično radi u Windowsima. Imao sam slučaj gdje je PC "sistemaš" kupio dva polovna za Windows servere "jer rade pouzdanije od PC-ija". Iako Windowse smatram softversko-ergonomskom grozotom koja se upristojila tek zadnjih godina, objektivno gledano, moram priznati da na toj platformi postoji gomila korisnih softvera koji za Mac nisu nikada napisani. Dio se može izvršavati putem emulatora, ali mogućnost native rada u Windowsima nije zanemariva stavka. Zato je bilo poželjno da i moj idući Mac direktno podržava Windowse, ali nije mi to bio dealbreaker.

Financijski plan za novi Mac

Idemo prvo na logičnu putanju razmišljanja - zamijeniti stari Mac Pro s potpuno novim modelom. Novi Mac Pro se i ne može kupiti s manje od 24 jezgre, ako odaberem 128 GB memorije, kako ne bih učinio korak unazad, zatim odaberem 8 GB interne pohrane (ne može više), završavam na oko 10.000 € + PDV. I onda još moram kupiti eksternu pohranu da dođem od starog kapaciteta - ili kupiti neku od komercijalnih internih solucija koje znače investiciju od još minimalno 1.000 €. Da, istina, sveukupno bi se mogao složiti odličan Mac Pro koji bi zadovoljio sve moje zahtjeve, ali cijenom bih završio na razini polovnog automobila visoke srednje klase. Preskačem! :)

Krenimo sada izračunati troškove za kompromisno rješenje u kojem pristajem na Mac Studio uz vanjski backup. Minimalni broj jezgri ako želim 128 GB radne memorije jest 16. Najveći SSD od 16 TB se ne može odabrati u ovoj konfiguraciji već samo kod Ultra modela. No, dobro, nekako bih se zgurao u 8 TB. Cijena za taj stroj je 6.369 € + PDV. I dodajmo 600 do 700 € za vanjsku pohranu. I dodajmo 100 € za dobar vanjski hub jer Mac Studio ima svega osam priključaka za periferiju, a znamo da mi tri priključka odmah otpadaju na audio potrebe. Na kraju imam rješenje koje je za mene kompromis, koje nije proširivo i koje sveukupno stoji preko 8.500 €. Ne hvala!

Zadnje moguće utočiste na novoj arhitekturi je smanjiti očekivanja na minimum i pristati na novi Mac mini M4. Recimo da ostajemo na 12 jezgri, pristajemo na kompromis dvostruko manje radne memorije (samo 64 GB) i uz SSD od 8 TB cijenom dolazimo na 4.700 € + PDV. Dodamo li vanjsku pohranu i dobar hub, završit ćemo na oko 6.700 €. To je najbolja ponuda do sada, ali to je i dalje gomila dukata.

Plan B

Što sam odabrao? Moj "plan B" bio je polovan Intel Xeon s 12 jezgri novije generacije, a time i brži od starijeg dual-Xeon šestojezgrenog modela. Prvi uvjet je zadovoljen, u broju jezgri i brzini procesora nisam učinio korak unazad. Najbolja stvar je što je sam procesor zamjenjiv, a ovaj 12-jezgreni model je drugi najsporiji u ponudi! Moguće ga je zamijeniti s drugim Xeonima iz Cascade Lake generacije, a to su modeli: Xeon W-3245 (16 jezgri), Xeon W-3265 (24 jezgre) i Xeon W-3275 (28 jezgri). Kako se radi o procesorima koji koriste i mnoge PC radne stanice, relativno su lako dostupni na tržištu polovnih procesora.

Tko želi dodatno uštedjeti, a ne preza od rizika, može sreću oprobati i s tzv. "QS" (Quality Sample) procesorima koji se polulegalno prodaju s kineskog tržišta, obično za trećinu ili četvrtinu cijene serijskog procesora. Još uvijek istražujem iskustva onih koji su to pokušali, tako da ne mogu preporučiti takvu opciju dok ne saznam nešto više.

Radna memorija! Tu sam prošao van očekivanja dobro. Učinio sam veliki skok sa 128 GB na 256 GB RAM-a, i to ECC tipa - čemu sam i težio. Bonus je što ovaj Mac Pro podržava do nevjerojatnih 2 TB radne memorije (po Appleovim starim specifikacijama do 1.5 TB). Ovdje moram podsjetiti da Mac Studio s 256 GB radne memorije stoji 8.500 € + PDV. Postojeći Mac Pro (14,8) i ne nudi više od 192 GB jer je još uvijek na M2 Ultra arhitekturi. Nadam se da će uskoro ažurirati Mac Pro seriju - ili barem najaviti da preskaču M4 procesore za te strojeve i da se odmah ide na M5.

Pohrana. Tu proces nije išao glatko, ali o tome ću detaljno kasnije. Uz malo entuzijazma, truda i "With a Little Help from My Friends", uspio sam složiti Mac Pro s 50 TB interne pohrane, a od toga 10 TB u raznim SSD formatima. I to je samo trenutačno stanje. Izračunao sam da internu pohranu mogu jeftino proširiti i preko 200 TB ako za tim bude potrebe.

Grafika! Odabrao sam model koji je došao s Radeon Pro W5700X MPX modulom koji je dvostruko brži od mog starog Radeona i po grafičkoj snazi negdje u klasi PlayStation 5 platforme. Prevedeno u novi Appleov "M" jezik to je otprilike grafička snaga M4 Max procesora. To je i dalje vrlo solidno. No, sjajna vijest je da je grafika dogradiva!

Apple je za ovaj model nudio još Radeon Pro Vega II MPX modul, zatim Radeon Pro W6800X MPX modul, Radeon Pro Vega II Duo MPX i Radeon Pro W6800X Duo MPX module. Danas je u ponudi još samo Radeon Pro W6900X MPX modul, ali po nepopularnoj cijeni. Također, ovaj Mac Pro je moguće dograditi jeftinom PC grafičkom karticom, što je posebno privlačna mogućnost. Čest odabir je Radeon 6900 XT koji se i kod nas može naći povoljno u informatičkim trgovinama, ali i u malim oglasima.

Priključci za periferiju? Ne može bolje! Sam Mac Pro Sedam-jedan dolazi s čak osam Thunderbolt priključaka uz dva vanjska i jedan interni USB-A priključak. Tome sam dodao još pet USB-A i dva USB-C priključka putem PCI kartice. Ako se pitate čemu interni USB-A priključak - odgovor je u tome što je to odlično mjesto za sigurnosni dongle za neki od skupih profesionalnih softvera koji ponekad imaju tendenciju da "dobiju noge". Niti jedan Mac nije ovoliko otvoren prema perifernoj opremi i to je najveća vrlina ovog računala.

Podržani OS-ovi? Odmah sam složio ono što sam želio: tri odvojena boot volumea, jedan s primarnim sistemom, jedan rezervni i treći s Windowsima 10.

I koja je konačna cijena tog sustava? Zbrojeno oko 3.700 €, s tim da sam dva tvrda diska i jedan stari NVMe SSD, uz jedan SATA 3 SSD, prebacio iz starog Mac Pro. U cijeni je i nabavka raznih egzotičnih kabela i 3D print nosača za diskove. Bih li bolje prošao da sam krenuo Mac mini M4 putem? U mom slučaju ne, ali moram reći da je za većinu korisnika novi Mac mini M4 bolji izbor. Tu prije svega mislim na one koji koriste "M" optimiziran softver koji im je kritičan alat u radnom procesu, a vjerojatno nemaju potrebe za ogromnom pohranom - kao što je moj slučaj.

Pro Display XDR - prozor u svijet u bogatih

Appleov Pro Display XDR predstavlja san snova svakoga tko profesionalno koristi Mac. To je monitor koji se prikazuje kao par ovom računalu u svim promotivnim materijalima. Vidio sam ga samo jednom uživo i to u glavnom pariškom Apple Storeu. Ništa slično nisam vidio nakon toga, taj monitor je zaista kategorija za sebe. Kada se pojavio, diglo se dosta prašine oko toga što se isporučuje bez stalka - jer sam stalak stoji preko 1.000 €. Sveukupno to nas dovodi do cijene od preko 8.000 € i možemo zaključiti da taj monitor 6K razlučivosti nije za svaku kuću! ;) Kako je sada na tržištu već šest godina i nema kameru i zvučnike koje nudi njegov mlađi brat, Studio Display 27", uskoro se očekuje njegovo novo izdanje. Možda se tada pojavi i koji polovan na tržištu, ali za sada ih je gotovo nemoguće pronaći. Kada se koji povremeno i pojavi na eBayu, cijena polovnog je oko 5.000 €. Shvatili ste, ovaj monitor mi nije bio opcija, ali lijepo je sanjati.

Novi Appleov Studio Display u 5K razlučivosti i 27" predstavlja dohvatljiv izbor po cijeni od 2.000 € do 2.650 € - ovisno o nano uzorku i vrsti stalka. I on je vjerojatno najskuplji monitor u svojoj kategoriji. Mogu reći da mi je to najfiniji i najugodniji monitor (model s nano uzorkom) koji sam isprobao zadnjih godina, ali u mom slučaju postoji nekoliko razloga zašto ga nisam kupio. Glavni je taj što sam razmažen veličinom mog 20 godina starog Apple Cinema 30" monitora, najboljeg monitora u mom životu. Vjerujem da je on zaslužan za to što u mojim godinama i dalje ne nosim naočale. Drugi razlog je, naravno, paprena cijena, a treći taj što u svemu onome što radim nije potrebna 5K razlučivost. Gledam na to kao na nepotrebno opterećenje grafičkog procesora za nešto što meni ne čini razliku. "Joj ti si sigurno od onih koji PlayStation 5 sruše na full HD rezoluciju!" - da, taj sam!

I što mi je onda preostalo? Moja prastara Apple Cinema 30" ima egzotični Dual-Link DVI priključak koji se danas više ne može spojiti niti na jedan moderan hardver. Kako su u svoje vrijeme Cinema 30" monitori bili usporedive cijene s današnjim XDR čudom, Apple se ipak potrudio ponuditi Mini DisplayPort na Dual-Link DVI aktivni adapter (traži napajanje), ali po cijeni od preko 100 €. To mi ne pomaže jer Mac Pro ima USB-C/Thunderbolt izlaz, a to znači da bih prvo trebao adapter s Thunderbolta na Mini DisplayPort. Skupo žongliranje, a i pitanje je koliko bi to pouzdano radilo. Srećom, mala inovativna tvrtka Club3D za samo 50-ak € nudi USB-C na Dual-Link DVI adapter nove generacije koji ne traži napajanje i daleko je manji od starog Appleovog.

HDCP debilana

I taman kada sam pomislio da sam riješio problem monitora, eto novog problema! Dodao bih - potpuno nepotrebnog. Prošao sam dobar dio informatičke karijere bez da znam što je HDCP. Ako i vi ne znate što je - i bolje, neka tako ostane! Ako ste ipak znatiželjni, to je akronim za "High-bandwidth Digital Content Protection". Radi se o zaštiti od digitalnog piratiziranja video materijala visoke razlučivosti koju je razvio Intel i koja je odobrena za korištenje u SAD-u 2004. godine. U Europi je 2005. godine donesena uredba o obaveznom korištenju HDCP zaštite ako želite da vam proizvod ima potrebne certifikate. U praksi to znači nepotrebnu komplikaciju i gomilu nepredviđenih nevolja u sasvim normalnim situacijama. Naime, Mac je dužan slati HDCP informacije prema monitoru i monitor koji je kompatibilan to prepoznaje i prikazuje sliku. Zanimljivo, kada pokrenete Mac u Recovery particiju - HDCP je isključen. Ako spojite "ilegalni" uređaj, slika se prikazuje enkodirano kako bi se spriječila navodna krađa sadržaja tim putem. Danas, u vrijeme streaming servisa, to je postalo potpuno besmisleno, ali taj standard i dalje stvara nevolje.

U mom slučaju Mac se zamrzavao na trećinu sekunde svakih osam sekundi. Izludio sam dok sam dijagnosticirao da je problem u HDCP zaštiti koju je Club3D adapter imao, ali je nešto bilo neusklađeno u generacijama te zaštite (sličan kaos kao s HDMI standardom) i onda se problem manifestirao ovisno o generaciji Apple Cinema 30" monitora. Srećom, imam ih više, pa sam našao jedan kompatibilan. Naime, rani modeli nisu imali HDCP, a novi su morali imati. U mom slučaju bilo je potrebno isključiti HDCP enkodiranje na samom adapteru. Da biste to učinili, morate reprogramirati firmware adaptera, a to je moguće samo na Windowsima. I tako sam morao prije plana instalirati Windowse samo kako bih isključio HDCP.

Ideja iz podružnice Ministarstva istine

HDCP je samo još jedna od nepotrebnih tehnoloških iritacija 21. stoljeća. No, moglo je biti i gore, pogotovo iz perspektive u kojoj svjedočimo kako nerazumni EU birokrati dandanas nisu ukinuli suludo potvrđivanje cookiesa po mrežnim stranicama, a sve pod izgovorom zaštite privatnosti. Slično tom ludilu lako mogu zamisliti da pri svakom spajanju monitora EU traži od vas da pristanete na neki "HDCP act" - ili u protivnom monitor neće prikazati sliku. Netko razuman je izračunao da se šteta u izgubljenom radnom vremenu za besmislen čin prolaženja kroz potvrdu "kolačića" broji u milijunima eura mjesečno. Naravno, radi se o ispraznoj kulisi koja nema veze sa stvarnom zaštitom privatnosti, pogotovo kada u taj kontekst stavimo činjenicu da postoje lobiji koji uporno žele progurati zakone kojima bi se ukinula enkripcija kako bi elite na vlasti mogle provoditi potpun nadzor naše poslovne i privatne komunikacije. To je prava distopijska budućnost u stilu Velikog brata i Ministarstva istine iz Orwellovog književnog klasika.

Ispričavam se na ovoj digresiji, ali ta zbivanja doživljavam ne samo kao tehnološku iritaciju, već i kao nešto zabrinjavajuće opasno za osnovne ljudske slobode - jer privatnost komunikacije je temeljno ljudsko pravo. Nažalost, dio toga je u Velikoj Britaniji već zaživio i zato je Apple tamo morao ukinuti enkripciju podataka na iCloudu kako bi britanske tajne službe mogle špijunirati sve što radite. U Velikoj Britaniji vaši podaci na iCloud serverima više nisu sigurni jer svaki vaš poslovni plan, projektni nacrt ili osobna fotografija mogu biti pregledani, a time i zlorabljeni. Ovo slobodno shvatite i kao sigurnosno upozorenje ako surađujete s nekim tko koristi neke od iCloud usluga tamo - jer sve što im pošaljete više nije samo između vas i primatelja. Apple se trenutno sudi s Velikom Britanijom po tom pitanju.

Sonnet, TransIntel, Promise i Kreativni odjel

Tvornice često slože odlične automobile, ali uvijek se nađe prostora za dogradnju i unapređenje. To je slučaj i s Mac Pro strojevima od najranijih generacija. Prvi problem koji sam morao riješiti bio je nosač za klasične 3.5" tvrde diskove velikog kapaciteta. Nije li neprimjereno da stroj te klase, cijene desetak tisuća eura, nema kao serijsku opremu jedan banalni nosač za barem dva tvrda diska? Naravno da je neprimjereno, ali ovaj Mac Pro ih nema - kolikogod to bilo nevjerojatno. Štoviše, Apple ga niti ne nudi - ni za kakve pare! Apple je jednostavno odbacio mehaničke diskove kao informatičku tehnologiju. I to bi bilo sasvim u redu da postoji primjerena alternativa, ali odnos cijene i prostora kod SSD-a je još daleko od starih dobrih spinner diskova.

Da paradoks bude veći - u kućištu je sve pripremljeno za takav nosač. Očigledno su imali takav dogovor s third party proizvođačima. Najjeftinija opcija je Sonnetov Fusion Flex J3i nosač za dva 3.5" tvrda diska i jedan 2.5" SSD. Iako je nosač izuzetno kvalitetne izrade, cijenom od 250 € ulazi u zonu koju možemo nazvati "neopravdana pohlepa proizvođača" - jer funkcionalno slični nosači za PC stoje najviše dvadesetak eura.

No, nije stvar samo u visokoj cijeni, moj problem je što želim prostor za tri 3.5" tvrda diska, a ne tek dva. Takvu opciju nudi manje poznat proizvođač iz New Yorka, TransIntel Technology, pod nazivom Pro Caddy V. Njihovo rješenje stoji 160 $, ali nakon poreza, poštarine i carine (jer je van EU) nadilazimo i Sonnetovu cijenu od 250 €.

Postoje i dva još skuplja rješenja: Promise Pegasus J2i 8TB za 400 $ (jedan disk od 8 TB i jedan utor slobodan) i Promise Pegasus R4i MPX RAID modul za pohranu koji koristi četiri 3.5" diska. To je vrhunski izrađen MPX RAID modul, ali ima dva velika minusa. Prvi je što zauzima čak četiri PCI slota, a drugi, daleko veći nedostatak, jest cijena od čak 2.500 eura za samo 32 TB pohrane.

Kreativni TeraTrio Tray

Niti jedno postojeće rješenje nije sretno i to je bio okidač da se kreativno riješi problem, a usputno i pomogne široj Mac zajednici koja koristi ova tower računala zadnjih generacija. Poduzetni trojac entuzijasta, svatko majstor u svojoj domeni, realizirao je rješenje "TeraTrio Tray".

Ideja je krenula od javno dostupnog 3D modela nosača za dva diska. Zamolio sam Gorana, mog kolegu iz Kreativnog odjela, iskusnog 3D stručnjaka, za pomoć. Dostupni model je nažalost neuredno složen i nije imalo smisla izvoditi korekcije na njemu. Prema mjerama koje sam definirao, Goran je od nule projektirao nosač. Nakon nekoliko jeftinih probnih 3D isprinta i "pokušaj-pogreška" situacija, došli smo do prototipa koji je vrijedilo vrhunski isprintati.

WiseMedia Tuning Garage

Tu na scenu stupa Gregor iz WiseMedije koji je iskusni specijalist za 3D printanje. Mnogo je finesa u tom procesu, ali to postaje jasno tek kada uživo vidite razliku između objekta isprintanog amaterski - i onog kojeg izvede profesionalac na profesionalnoj opremi. Gregorovo prvo pitanje bilo je u kojim termalnim uvjetima će se koristiti nosač. Naime, ako se radi o kućištu u kojem temperatura prelazi 50°C, tada je ispravno koristiti ASA Black materijal koji je dovoljno termostabilan i na daleko višim temperaturama. Iako su diskovi u radu obično u rasponu od 38°C do 45°C, uvijek je dobro imati sigurnosnu marginu, pogotovo kada znamo da tri tvrda diska od 3.5" teže preko 2 kg, a cijeli nosač diskova visi na klinovima na vrhu Mac Pro kućišta.

Numeriranje prostora za diskove može se riješiti na više načina, a na ranim verzijama to su bile tek naljepnice. Od Gregora sam saznao da je danas moguće izvoditi kombinirani 3D print u više boja i na taj način trajno izraditi natpise. Konačni proizvod izgleda gotovo kao da je u pitanju velikoserijski tvornički proizvod. Usluge prototipiranja koje na ovaj način nudi WiseMedia su prava blagodat i mogu ih toplo preporučiti. Ovakav brz i učinkovit proces omogućuje testiranje vaših 3D ideja u svim fazama razvoja kroz izradu realističnih prototipova. Zasigurno ovo je i ekonomski najisplativiji put u razvoju svake ideje koja rezultira stvarnim, fizičkim, proizvodom. WiseMedia, hvala još jednom!

TeraTrio Tray 3D model možete ovdje besplatno preuzeti, a ako nemate prijatelja s 3D printerom, isprintajte ga u lokalnoj 3D radionici ili knjižnici - danas svaka bolja knjižnica ima i po nekoliko 3D printera. Uostalom, možete se obratiti i WiseMedia stručnjacima ako želite vrhunski proizvod iz njihovog Star Trek "replikatora". :)

Primijetit ćete da skuplja komercijalna rješenja imaju metalni "L" profil na vrhu koji pričvršćuje cijelu ladicu za kućište u slučaju transporta. Bilo bi prilično nezgodno, ako ne i nemoguće, dobro to riješiti u 3D ispisu s plastikom, ali u praksi se pokazalo nepotrebnim. Iz tog razloga sam zamislio malo dublje utore i kada se TeraTrio Tray pričvrsti na stražnju stranu, sve je dovoljno čvrsto da neće biti pomicanja.

Ako ste sretni vlasnik Mac Pro stroja i sam-svoj-majstor entuzijast, evo par savjeta. Prije nego li instalirate diskove u nosač, pokušajte ga postaviti dok je prazan i provjerite je li svih šest točaka za montažu ušlo u svoje utore. Klinovi moraju ući do kraja. Možda će trebati malo sile, budite oprezni, ovo su dragocjeni strojevi!

Sljedeća izuzetno važna stvar za dugovječnost diskova jest da su postavljeni ravno po osima nagiba. Postoji dopušteno tvorničko odstupanje, ali treba biti što precizniji. Važno je znati da su tri gornja klina, na koje se postavlja nosač, podesiva.

Neželjeni nagib se javlja jer je materijal koji koriste 3D printeri elastičan. Kada je nosač napunjen s više od 2 kg tvrdih diskova, očekivano je da će u nekoj mjeri doći do deformacije. Stoga prvo grubo podesite gornja tri klina na praznom nosaču, a zatim, metodom pokušaja i pogreške, podesite nosače kada je TeraTrio Tray napunjen diskovima. Potrebno je nešto vremena i strpljenja, ali iz iskustva vam mogu reći da ih je moguće gotovo savršeno podesiti.

Postoji još jedan detalj koji nije apsolutno potreban, ali je dobrodošao - to su mali gumeni amortizeri koji se inače koriste za montažu tvrdih diskova. Oni smanjuju vibracije i moguću buku. Osobno sam ih imao na zalihi s raznih starih računala, ali vjerujem da se lako mogu nabaviti na AliExpressu i sličnim mjestima.

Naravno, svatko zdravog razuma će sada postaviti pitanje hlađenja tri vruća diska u malom prostoru. Ugodno iznenađenje je da ovaj Mac Pro ima stvarno dobro izvedeno hlađenje i temperatura tvrdih diskova je unutar tvorničkih specifikacija čak i na standardnim postavkama. Preporučena radna temperatura za mehaničke diskove je od 25°C do 45°C. Opasno je kada temperatura pređe 60°C jer tada dolazi do kolapsa njihove elektronike i slijedi gubitak podataka. Ako živite na stvarno vrućem mjestu i prostor vam nije klimatiziran, uvijek možete intervenirati putem izvrsnog programa Macs Fan Control koji toplo preporučujem. Ovaj Mac Pro ima tri zone hlađenja, diskovi su u zoni "Intake Fan 3".

Električar Željko strujni simfoničar

Microslav, moj omiljeni domaći Kraftwerk pandan, prigodno pjeva: "Daj mu napon, uključi polje, tebi i meni bit će bolje!" Upravo to je bio idući zadatak, ali ne sasvim trivijalan. Ovaj Mac Pro na matičnoj ploči ima samo dva SATA kanala. Neki korisnici to usko grlo rješavaju tako da nabave USB 3.0 na SATA adapter koji zatim spoje na interni USB priključak, ali meni to izgleda kao zakrpa u nuždi.

Pravi štreber će SATA disk spojiti direktno na SATA sabirnicu. Tu sam imao odmah spremno dva rješenja koja sam kupio još za stari Mac Pro Pet-jedan. Prvo je Debroglie SATA 3 PCI kartica (20 €) koja donosi dva SATA kanala, ali i prostor za dva 2.5" diska. Drugo rješenje je zasebni Tishric SATA kontroler s čak 6 kanala (25 €). Kako mi za sada nije potrebno više od 50 TB, odabrao sam Debroglie jer sam na tu karticu mogao dodati jedan postojeći SATA SSD koji koristim za manje bitne stvari.

No, tu nije kraj poslova za našeg električara Željka! Svi ti diskovi traže i napajanje. Naravno, pogađate, Apple bi krepao da su koristili standardne industrijske konektore za napajanje! Sve je isto, ali koriste "mini" formu konektora (valjda radi estetike) koju uz njih još jedino koristi HP na svojim radnim stanicama. Komplet takvih kabela specijalizirani Apple trgovci prodaju i za po 200 $. Ne budite blesavi, naručite isto to za Hewlett-Packard radne stanice s AliExpressa za par eura.

"I feel the need, the need for speed!"

Tom Cruise vjerojatno nije slutio koliko će biti citiran zbog ove rečenice, a pogotovo ne u informatičkom kontekstu. Iskusni informatičari dobro znaju da je jedna od kritičnih varijabli svakog računala brzina pohrane. Odmah na trećem mjestu iza brzine procesora i količine radne memorije.

No, proizvođači često nevoljko specificiraju taj dio, pogotovo Apple koji je u zadnjem desetljeću imao i primjere konfiguracija koje su namjerno bile nejasno specificirane, a to nije za pohvalu - niti je etično prema kupcima. Npr. prodavali su se iMac modeli s Fusion Drive pohranom, ali samo modeli od 2 TB su imali pristojne performanse, na jeftinijim konfiguracijama su prešutjeli da je ugrađeni SSD sramotno malen i da vrlo brzo dođe do zasićenja. Idući negativan primjer su bili neki Mac mini modeli koji su u osnovnim konfiguracijama imali dvostruko sporiji SSD od jačih modela. U specifikacijama je samo naveden kapacitet, ali ni riječi o tome da je sama pohrana dvostruko sporija. Nadam se da se takva praksa više neće ponoviti. Zato, kada kupujete Mac i skupo ga plaćate, nemojte to činiti kod trgovaca koji dobro ne poznaju proizvod, a često je upravo to bio slučaj. I nemojte misliti da vam je netko zlonamjerno "uvalio", nego jednostavno niti trgovci nisu znali što prodaju.

Ovaj Mac Pro Sedam-jedan ima tu divnu mogućnost da u sebe primi NVMe SSD RAID karticu. Gledajući u budućnost odabrao sam karticu koju jednog dana mogu preseliti i u noviji model, a opet bez nepotrebnog razmetanja. OWC Accelsior 4M2 PCI 3.0 kartica (210 €) je optimalan odabir jer model (7,1) nema najnoviju PCI 4.0 sabirnicu kao Mac Pro 2023 model. Ograničenje propusnosti sabirnice je u ovom slučaju usko grlo jer brzi Samsung 990 Pro SSD-i nude vrhunske performanse i sami za sebe, a kamo li u RAID 0 načinu rada. U praksi to znači da ovaj Mac Pro čita i piše preko 6,5 GB u sekundi.

Možda se to ne čini brzo u usporedbi s OWC Accelsior 8M2 PCI 4.0 karticom za tekući Mac Pro model koja dostiže i do 25 GB u sekundi. No, omjeri brzine brzo dolaze na svoje kada se prizemljimo i shvatimo da npr. Toshibin klasični 3.5" tvrdi disk jedva probija 200 MB u sekundi.

Samsungov 860 QVO SATA 3 SSD dvostruko je brži s oko 400 MB u sekundi, a tek Samsungov NVMe SSD doseže preko 3 GB u sekundi. Appleov tvornički SSD ostvaruje sličnu brzinu. Ono što je bitno u praksi jest da Mac Pro s Accelsior 4M2 karticom ima toliku brzinu da bez problema može čitati i pisati čak i 12K video u Appleovom ProRes formatu. To je prilično "otporno na budućnost". :)

Iako je RAID 0 najnesigurniji način pohrane, ako se koristi kao radni disk koji je pod stalnim backupom, može se reći da je rizik prihvatljiv, a dobivena brzina lijepa nagrada.

Chesky Records Guide to Critical Listening

Rijetki su audiofili koji ne prepoznaju naslov ovog poglavlja. Ako vas je to ipak nekako mimoišlo u vašim istraživanjima glazbe i zvuka, sada je trenutak da to nadoknadite. No, vratimo se na hardver! Ovaj Mac Pro nema optički audio izlaz i to bi za mene bio dealbreaker da ne postoji zaobilazno rješenje. U mom slučaju Mac Pro je i audiofilska stanica s audiotekom od preko 10.000 skladbi. Iako DAC (Digital Audio Converter) u Macu nije loš, naravno da je bolji onaj u glazbenom pojačalu. Zato je moj stari Mac Pro s pojačalom bio povezan optičkim kabelom i konverzija se odvijala na samom pojačalu, što je poželjni scenario. Srećom, danas je moguće nabaviti praktičan USB na SPDIF konverter koji nule i jedinice iz elektronskog oblika pretvara u optički niz. Postoji mnogo modela takvih konvertera, a ja sam odabrao Cubilux USB-C to SPDIF transmiter (29 €) koji podržava uzorkovanje od 192 KHz i 24 bita. Nisam primijetio ikakvu razliku u odnosu na klasičan optički izlaz na starom Macu. Naravno, cijena je gubitak jednog USB-C priključka, no ovaj Mac ima ih u izobilju.

Drugi problem u vezi sa zvučnim izlazima jest to što postoji samo jedan klasičan analogni izlaz jer Apple nije želio žrtvovati dizajn prednje strane računala. Tako smo ostali bez prednjeg priključka za slušalice. Vjerojatno su računali da onaj tko ima novca za Mac Pro ima novca i za AirPods Max slušalice pa to više nije potrebno. Možda si jednom i priuštim AirPodse, ali do tada koristim klasične, starinske, Pioneerove SE-MJ5 slušalice koje su nekoć bile početnički standard u DJ svijetu. Kako na taj jedan analogni izlaz imam spojeno Harman/Kardon Soundstickse morao sam potražiti još jedno zaobilazno rješenje. Kupio sam GRW USB-C 3.5 mm adapter (5 €) i uz cijenu još jednog USB priključka sredio i taj problem.

The Final Frontier

I za kraj još jedan hint za one koji žele ići u potpunu krajnost: ako stavite četiri gumene nožice na dno TeraTrio Tray nosača i dvije na stražnju stranu, kako biste osigurali udaljenost od matične ploče, cijela stvar stane na dno Mac Pro računala, na vrh MPX modula, pod uvjetom da nemate niti jednu PCI karticu pune duljine. S prethodno spomenutim Tishric SATA kontrolerom sa šest kanala, možete odmah i za malo para imati 132 TB ako odaberete popularne Toshibine 22 TB diskove. Taj kapacitet ćete platiti samo 2.300 € + PDV. To je 100 TB više od Pegasusovog rješenja slične cijene.

S novom generacijom Seagate Exos M 36 TB diskova možemo dosegnuti 216 TB samo u 3,5" tvrdim diskovima. Najavili su da uskoro izlazi i model od 60 TB. Znači 360 TB u jeftinim diskovima unutar samog Maca! No, ako cijena nije problem, mogu se kupiti 3.5" SATA SSD-ovi projektirani za farme servera. Trenutačno je najveći Nimbus Data ExaDrive DC kapaciteta 100 TB, ali cijena je takva da je ne želim ovdje napisati. :)

"Pridrži mi pivo..."

Kada smo već došli ovoliko daleko, razvalimo do kraja! Ako se zadržimo na jeftinim rješenjima s klasičnim tvrdim diskovima i na to dodamo teoretski mogućih 136 GB SSD kapaciteta, što interno, što putem putem PCI utora, dolazimo do 0.5 PB internog kapaciteta za ovaj Mac. Ne, nije greška - "PB" je oznaka za petabajt, što iznosi tisuću terabajta. Nije loše za jednu stolnu radnu stanicu koju si sada cijenom može priuštiti i entuzijast. Da mi je netko u vrijeme mojeg prvog Macintosha (Centris 610) rekao da ću jednog dana doma moći imati Mac s dva terabajta radne memorije i pola petabajta pohrane, mislio bih da je to neka luda znanstveno-fantastična priča! :)

Polovan Mac Pro (2019) pro et contra