18.12.2025 | 13:43
Središnji paradoks rata u Ukrajini glasi ovako: Rusiji očajnički treba da rat završi, dok Vladimir Putin sve više ovisi o tome da se on nastavi. Ti interesi više nisu usklađeni – a jaz među njima svakim danom postaje dublji.
Za Rusiju kao državu, ovaj rat je ekonomski, demografski i institucionalni uteg. Za Putina kao vođu, on je postao politička klopka. Prekinuti rat sada značilo bi priznati golemi trošak i žrtve koje se više ne mogu uvjerljivo opravdati. Nastaviti ga, pak, znači produbljivati štetu koju zemlja ne može dugo izdržati.
Za Putina, rat više nije borba za pobjedu. To je borba za kontrolu nad pričom – i za osobni opstanak.
Svaki pokušaj dogovora, osobito ako ne donosi jasnu pobjedu, otvorio bi neugodna pitanja: Zašto svi ti poginuli? Zašto ekonomske teškoće? Zašto mobilizacija? Zašto laži? Ta se pitanja mogu prigušiti dok rat traje, ali u miru postaju puno opasnija.
Unatoč očekivanjima, rat više ne ujedinjuje ruske elite. Naprotiv – mnogi traže izlaz. Hoće li taj izlaz značiti pad s vrha moći, tek treba vidjeti. Sankcije, zapljene imovine, zabrane putovanja i pad profita ozbiljno nagrizaju lojalnost.
Još ozbiljniji problem predstavlja vojska.
Putin i njegovi suradnici boje se povratka vojske koja je potrošena, prevarena i ozlojeđena. I to s razlogom. Ti ljudi nose osobna iskustva koja ruše propagandnu sliku s TV ekrana. A svatko tko je bio u rovovima može progovoriti o istini uvjerljivije nego sam Putin.
Iako je doživjela goleme gubitke, ruska je vojska u očima javnosti i dalje sveta krava – heroji koji brane zemlju od Zapada. Kad se ti „heroji“ vrate, imat će moralni autoritet. Ljudi će im vjerovati – možda više nego Putinu – jer su oni bili ti koji su platili cijenu. Nameće se pitanje: hoće li se, kao i nakon Drugog svjetskog rata, sibirski logori opet puniti povratnicima s bojišnice?
Demobilizirana vojska koja dijeli iste frustracije, dobro je povezana i ima podršku javnosti, klasičan je recept za nestabilnost u autoritarnim režimima. Završetak rata značio bi povratak stotina tisuća muškaraca obučenih za rat, svjesnih korupcije i obmana. Nastavak rata to odgađa – možda dovoljno dugo da Putin pronađe novi sukob u koji bi ih poslao. Afrika? Sirija? Venezuela? Sjeverna Koreja?
Rat mu, uz to, daje pravni i politički štit. Represija, cenzura, tajni proračuni, izvanredne ovlasti i stega unutar elita – sve se to može opravdati „izvanrednim okolnostima“. Mir bi taj izgovor uništio. A za Putina, to bi bio najgori mogući scenarij.
Rusija želi kraj rata
Za Rusiju kao državu računica je jednostavnija.
Ekonomski pritisci rastu. Prihodi od energije – temelj proračuna – znatno su pali pod sankcijama Zapada i ukrajinskim napadima na infrastrukturu. Ratna potrošnja iskrivila je gospodarski rast i potisnula civilna ulaganja, prikrivajući duboke strukturalne slabosti. Ono što izgleda kao otpornost zapravo je prisilna mobilizacija resursa.
To se vidi i u ponašanju potrošača. Dok je početni „ratni poticaj“ održavao potrošnju, povjerenje građana sada opada – cijene rastu, štednja pada, a očekivanja su sve tmurnija. Radnici masovno odlaze u vojsku ili obrambenu industriju, pa se regije prazne, a starenje stanovništva ubrzava.
Na geopolitičkoj razini, Rusija je sve izoliranija. Ovisnost o Kini produbljuje se, pristup tržištima se sužava, a dugoročna konkurentnost kopni. Čak bi i zamrznuti sukob smanjio pritiske; dugotrajan rat visokog intenziteta sve ih pojačava.
Društvene posljedice su jednako otrovne. Poginuli i ranjeni dolaze uglavnom iz siromašnijih, rubnih dijelova zemlje. Time puca tihi društveni dogovor: „ne diraj politiku i imat ćeš stabilnost“. Kako stabilnosti nestaje, represija mora rasti – skupo i neučinkovito rješenje upravo tamo gdje bi otpor najlakše izbio.
Iz perspektive države, kraj rata – čak i bez jasne pobjede – usporio bi ekonomsko propadanje, ublažio demografske gubitke i otvorio barem djelomični put prema normalizaciji. Ne bi riješio ruske probleme, ali bi barem zaustavio njihovo produbljivanje.
Paradoks
Putin ne može lako završiti rat jer bi ga mir osobno ugrozio. Rusija ga ne može nastaviti jer time ugrožava samu sebe.
To je Putinov paradoks: što rat dulje traje, to je on kratkoročno sigurniji – a Rusija dugoročno slabija. Interesi vođe i zemlje toliko su se razišli da je državna politika postala zatočenik opstanka režima.
Povijest pokazuje da se takvi raskoli rijetko zatvaraju mirno. A Božić 1989. vjerojatno mu je još uvijek u mislima.
Original ovdje:
xxtomcooperxx.substack.com/p/the-putin-paradox
lik je odličan, jako dobro sagleda i piše.