Kakva čast! Ekskluzivni intervju za Jabučnjak! Nakon Roba Janoffa, Guya Kawasakija i Davida Pogea, ovaj intervju bio je šlag na torti za nekoga tko Apple doživljava kao nešto značajnije od tvrtke koja radi dobre kompjutere. Kao grafička dizajnerica i ilustratorica često crtam rukom, posebno na iPadu, oduvijek me privlačio onaj rijetki trenutak kad precizna ilustracija postane temelj nečega revolucionarnog. Zato sam bila posebno ushićena što sam imala prigodu razgovarati s Ronaldom Wayneom – čovjekom koji stoji na samom početku Appleove sage.

Ronald Wayne bio je iskusan mehanički inženjer i dizajner proizvoda s više od dva desetljeća profesionalnog staža kada ga je Steve Jobs pozvao da se pridruži njemu i Steveu Wozniaku. Diplomirao je 1953. na School of Industrial Arts u New Yorku, radio je na razvoju slot aparata, uključujući i prvi potpuno elektronički slot aparat odobren u Nevadi. Bio je menadžer za razvoj proizvoda u Atariju, gdje je dizajnirao kućišta za arkadne igre i uspostavio sustave tehničke dokumentacije. Radio je na preciznim modelima u Lawrence Livermore National Laboratory i šesnaest godina proveo kao glavni inženjer u tvrtci Thor Electronics. S gotovo deset američkih patenata u džepu, Wayne je postao treći suosnivač partnerstva Apple Computer u travnju 1976. Dakle, ne dvojica već trojica: Jobs, Wozniak i Wayne službeno su potpisali partnerstvo 1. travnja 1976., a Wayne je dobio 10-postotni udio.

Njegovi prvi zadaci u Appleu bili su praktični i dragocjeni. Napisao je priručnik za Apple I, nacrtao shematski dijagram, dizajnirao prvu karticu jamstva i, naravno, stvorio Appleov prvi vizualni identitet. Logo je nastao u samo jednoj večeri. Romantičnu, detaljnu ilustraciju Isaaca Newtona ispod stabla jabuke s citatom Wordswortha koji kaže: A mind forever voyaging through strange seas of thought, alone (Um koji zauvijek plovi kroz čudnovata mora misli, potpuno sam).

No već nakon nekoliko dana Wayne je shvatio rizike poslovanja. Jobs je sklopio velike narudžbe s Byte Shopom i Cramer Electronicsom, što je tadašnju tvrtku, još uvijek partnerstvo, a ne korporaciju, izložilo osobnoj odgovornosti. Sjećajući se kako je zamalo bankrotirao sa svojom tvrtkom za slot aparate, 42-godišnji Wayne odlučio je napustiti partnerstvo. Službeno se povukao 12. travnja 1976. Ispravak koji je pripremio uključivao je simboličan iznos naknade koji je predložen u uredu registra iz proceduralnih razloga. Tada mu nije isplaćen nikakav novac jer nije htio prenijeti svoj udio, već samo maknuti svoje ime iz onoga što je smatrao neograničenom i nepredvidivom izloženošću obvezama partnerstva.

U sljedećim mjesecima Wayne nije sudjelovao u svakodnevnim aktivnostima tvrtke, ali je ostao potpuno angažiran na svom poslu u Atariju. Ipak, nastavio je doprinositi u ograničenoj mjeri, uključujući dizajn geometrije kućišta za Apple II, za što je kasnije, oko 8. siječnja 1977., primio 1500 dolara.

U prosincu 1976. primio je ček na 800 dolara od Stevea Jobsa bez ikakve popratne dokumentacije ili objašnjenja, za koji tada nije shvatio da predstavlja otkup njegovog udjela u partnerstvu. Wayne je izjavio da je njegov izvorni partnerski udio i dalje podlijegao uvjetima sporazuma od 1. travnja 1976., koji je definirao precizan postupak za bilo kakav prijenos vlasništva, a takav postupak nije proveden.

„Bio sam najstariji u grupi, a oba Stevea bila su u dvadesetima. Jobs je bio pravi vrtlog, kao da držiš tigra za rep. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako bih, da sam ostao, vjerojatno završio kao najbogatiji čovjek na groblju“, rekao je Wayne Davidu Pogeu.

Na pitanje je li donio ispravnu odluku, odgovorio je: „Nemam pojma, ali znam jedno: nikad u životu nisam bio bogat, ali nikad nisam bio ni gladan.“

U ovom intervjuu imala sam prigodu iz prve ruke čuti kako je nastao legendarni Newtonov logo, s kakvim se tehničkim izazovima susreo pri pripremi za tisak, kako je doživio zamjenu svog dizajna jednostavnijim logom Roba Janoffa te što danas misli o poveznici između Newtonovog otkrića i osobnog računala. Razgovarali smo i o njegovoj ulozi odraslog čovjeka u sobi s dva Stevea, o savjetima za nove generacije dizajnera i o tome može li nas danas zamijeniti AI, posebno nas umjetnike i dizajnere, jer nas je veliki broj među Appleovim fanovima.

Razgovor s Ronaldom Wayneom bio je duboko putovanje u same korijene Appleove priče, ispričane s mudrošću, elegancijom i nenadmašnim iskustvom čovjeka koji je bio tu od samog početka.

Njegov sadašnji poslovni partner, Charles Stigger, elektroinženjer i vlasnik tvrtke CMD Supplies u Las Vegasu, pridružio se razgovoru. Stigger je iskusni stručnjak za elektroniku i hardverske sustave, a zajedno s Wayneom trenutačno rade na ambicioznom projektu razvoja nove računalne arhitekture. Prema riječima samog Waynea, njihov dizajn obećava kako će biti oko 30 posto učinkovitiji i brži od bilo kojeg postojećeg računala na svijetu. Ova suradnja spaja Wayneovo desetljećima dugo iskustvo u elektromehaničkom inženjeringu i razvoju proizvoda s Stiggerovim znanjem elektrotehnike. Predstavlja nastavak Wayneove strasti prema inovacijama čak i u poznim godinama. Na kraju razgovora našalili smo se da je Stigger u Ronaldu Wayneu pronašao svog Michelangela ili kapetana Picarda, a on izgleda i zvuči baš kao glavni inženjer iz Star Trek: Enterprisea, Geordi LaForge. Odgovorio je: „Gledao sam Star Trek TNG više puta i veliki sam fan“, dok se gospodin Wayne smiješio i uživao gledajući kako se fanovi znanstvene fantastike povezuju oko ideje da svim vrstama umjetnosti i tehnologije treba mentorstvo.

Idemo, prenosim vam ovaj ugodan i inspirativan razgovor!

Gospodine Wayne, hvala najljepša što ste pristali razgovarati sa mnom za hrvatski Apple fan portal Jabučnjak. Ove godine slavimo 50 godina Applea. Neki kažu da je to i više od 50 godina, ali razgovarajmo o onom ikoničnom prvom logu, ili bolje rečeno, amblemu koji ste stvorili točno prije 50 godina. To nije samo logo, nije samo znak, jer znak je ono što imamo danas simbol ugržene jabuke. Vaš logo je poput amblema društava 19og stoljeća. Kao grafička dizajnerica, godinama sam stvarala ilustracije i loga, fascinirana sam time kako ste u samo jednoj večeri uhvatili prvi vizualni identitet Applea. Koja je bila ona točna kreativna iskra koja vas je navela da izaberete Sir Isaaca Newtona ispod stabla jabuke kao središnju alegoriju? Zašto stil Albrechta Dürera?

– Inspirirala me ideja umjetnosti koju su stvarali Steve Jobs i, posebno, Steve Wozniak, a koncept je proizašao iz zabavnog projekta. Morate shvatiti kako je u tom trenutku postojala samo ideja i nas trojica. Kao pomalo hirovit lik, zajedno sa Steveom Wozniakom, odlučio sam da umjesto loga 20. stoljeća napravim logo u stilu 19. stoljeća. Temeljen na jednom od najkreativnijih umova u povijesti, Isaacu Newtonu. Konkretno, s iluzijom Newtona koji sjedi ispod stabla jabuke gdje jabuka pada na njegovu glavu i on otkriva gravitaciju, značajnu silu u prirodi. Trebalo mi je otprilike dan i pol da to nacrtam. To prikazuje što sam ja vidio u Jobsu i Wozniaku. Ono što su kasnije napravili s Appleovim logom jest logo u stilu 20. stoljeća. Ali na početku je bilo zabavno; kasnije je postalo ozbiljan biznis.

Ovih dana u svijetu dizajna primjećuje se veliki povratak misli kako klasično stvaranje loga i klasična umjetnost potiču potrošače na promišljanje i obrazovanje. Ljudi sve više koriste serifna pisma u dizajnu. Sve ide korak unatrag u prošlost dok istovremeno čini ogromne korake prema futurističkom svijetu. Ja bih to nazvala retrofuturizmom. Kad ste crtali taj prekrasni amblem, nadam se da vam ne smeta što ga zovem amblemom, jeste li koristili klasično pero i tintu, ono kad umačete pero u tintu i pazite da nigdje ne kapne?

– Da, to je bilo dobro staro pero i tekuća tinta. U životu sam napravio jako puno radova perom i tintom.

Jeste li imali ikakvu formalnu izobrazbu u klasičnoj likovnoj umjetnosti ili vam je crtanje klasičnim perom i tintom bio hobi?

– Diplomirao sam na School of Industrial Design u New Yorku 1957. Bila je to strukovna srednja škola. New York je bio poznat po takvim školama koje su pružale specijaliziranu, industrijski usmjerenu obuku u područjima kao što su dizajn, animacija i arhitektura. Nudila je sveobuhvatno umjetničko obrazovanje.

Vaš Newtonov logo jako podsjeća na radove Albrechta Dürera. Jeste li imali ikakvog iskustva s bakropisom?

– Ne, nisam i žao mi je. Škola je pokrivala sve moguće umjetničke tehnike – crtanje, slikanje, ilustraciju, tipografiju, skulpturu, industrijska mentorstva i napredne fakultativne tečajeve studijske umjetnosti. Nažalost, bakropis i druge grafičke tehnike nisu bili uključeni. Učenici koji su bili sa mnom bili su toliko talentirani da sam znao da neću krenuti u karijeru likovne umjetnosti kao oni. Od prvog dana u školi bio sam jako usmjeren na industrijski dizajn.

Jednom ste rekli da ste se osjećali kao odrasla osoba u sobi s dvoje djece dok ste provodili vrijeme s dva Stevea. Što je kod njih bilo djetinjasto? Ne kažem kako je to loše, svi mi trebamo ostati malo znatiželjni kao dijete, kako je rekao Steve Jobs („Stay hungry, stay foolish“)…

– Na početku sam se smatrao mentorom. Bio sam u četrdesetima, a ti su momci bili u dvadesetima. Imali su tehničke vještine daleko iznad mojih u to vrijeme. Možda Jobs nije bio toliko tehnički orijentiran kao Wozniak; za Jobsa je sve bilo biznis. Njih dvojica bili su savršeni par. Činili su nezaustavljiv tim. Osjećao sam se kao vodič, kao podrška. Htio sam vidjeti što mogu učiniti da pomognem tom prekrasnom timu.

Kad ste radili sa Steveom Jobsom u Atariju, kakav je bio vaš posao? Jeste li imali jednako prostora za dizajnersku kreativnost kao na početku Applea?

– Pa, ne toliko kao na početku Applea. U Appleu nisam samo radio umjetničke poslove, već sam im pružao i tehničke vještine koje su im nedostajale, primjerice, dokumentaciju. Napravio sam operativni priručnik za Apple I. Također su mi ponudili da dizajniram kućište za Apple II. U to vrijeme nisam znao da su zaradili ozbiljan novac. Jer onakvi kakve sam ih upoznao na početku bili su dvoje klinaca koji nisu imali ni dva novčića da ih spoje. No dizajnirao sam kućište koje nije zahtijevalo alate i bilo je vrlo jeftino za izradu. Međutim, konfiguraciju koju su kasnije odabrali reproducirali su u plastici, što je bilo puno skuplje. Da sam znao kako imaju takav novac, napravio bih drugačiji dizajn. Koristili su istu geometriju, ali u plastičnom kućištu. Ja sam napravio veliku promjenu u konfiguraciji računala. Moj dizajn bio je osnovno kućište s horizontalnom matičnom pločom i tipkovnicom integriranom u dizajn. Prije toga računala su imala previše kabela posvuda koji su spajali različite dijelove hardvera. U osnovi, prihvatili su moju ideju i dalje razvili svoje plastično kućište. To je postalo temelj za sva računala tog doba.

Ako se vratimo u vrijeme legendarnog drvenog kućišta i ere kada se drvo više koristilo za kućišta televizora i elektroničkih uređaja… Znajući koliko plastika zagađuje planet, a znajući da Apple koristi reciklirani aluminij i staklo, mislite li da bismo u budućnosti mogli vidjeti kućišta računala od organskih materijala?

– Naravno! U dizajnu imate cijeli univerzum materijala koje možete koristiti, posebno danas. Drvene bočne ploče s aluminijskom pločom preko stražnje strane koje sam koristio za prototip Apple II bile su jednostavne za sastavljanje, jeftine i prilično ekološki prihvatljive. Ali ekološka prihvatljivost tada nije bila važna kao danas.

Što mislite o osobnoj povezanosti koju Appleovi korisnici imaju sa svojim računalima? Kao što znamo, Steve Jobs je to htio od trenutka kada je predstavio Macintosh. Devedesetih, kad sam dobila moj prvi Mac Performa računalo koje je moglo razgovarati sa mnom, imalo text-to-speech, sve one glasove, prepoznavanje govora, a iznad svega dale mi je mogućnost crtanja mišem… Na starogrčkom riječ „techne“ znači umjetnost, pa je tehnologija vrsta umjetnosti. Zašto Appleovi fanovi danas, kao i svi Appleovi pioniri poput vas, imaju tu duboku povezanost s umjetnošću i kreativnošću?

– Morate shvatiti da su u vrijeme kad smo počinjali računala već postojala, ali to su bili industrijski strojevi… Bezoblični, ogromni, bez ikakvog osobnog dodira. Osobno računalo bilo je nešto drugo; ušlo je u svijet doma, a Apple je bio prvi na svijetu koji je proizveo osobno računalo. Koncept je redizajniran tako da odgovara potrebama osobe. Dizajniran je da radi što jednostavnije, ali s maksimalnom fleksibilnošću.

Koristite li osobno još uvijek Appleove proizvode?

– Naravno, za svoje osobne projekte ne koristim ništa osim Applea. (U tom trenutku nam se pridružuje Charles Stigger, njegov partner u novim projektima, ističući da je i sam lojalan Mac korisnik.) Gospodine Stigger, molim vas predstavite se našim čitateljima i recite nam kako je započela vaša suradnja s Ronaldom Wayneom?

– Ja sam elektroinženjer, diplomirao sam u svibnju 1990. na Sveučilištu u Greensborou u Sjevernoj Karolini. Upoznao sam Ronalda Waynea 2019., dakle poznajemo se već sedam godina. Tražio sam nekoga tko će mi pomoći razviti tehnologiju na kojoj sam radio. Mislio sam da bih mogao doći do suosnivača Applea, Stevea Wozniaka. Nisam znao da postoji i treći suosnivač. Ispostavilo se da je on nekoliko redova magnitude pametniji od bilo koga koga sam ikad upoznao u karijeri, uključujući gospodina Wozniaka. Pogledao sam neke od njegovih radova i shvatio da je on drugačiji mislilac. Mislio sam da je s Kriptona. Najviše me oduševilo kad sam otkrio njegov patent iz 1971. za revolucionarni uređaj za mjerenje bez trenja. Panel meter, u osnovi galvanometar koji je potpuno eliminirao stare probleme trenja, kašnjenja, histereze i „lovljenja“ koje je imao svaki tradicionalni D’Arsonvalov metar. Kazaljka je jednostavno trenutačno i precizno otišla na točnu vrijednost bez ikakvog mehaničkog otpora. Bio je desetljećima ispred svog vremena. Shvatio sam da taj tip nije samo pametan, on je pravi izumitelj koji je riješio probleme s kojima je cijela industrija živjela više od sto godina. Zato sam ga kontaktirao i ostalo je povijest. Radimo zajedno otad, a sada čak širimo tu istu temeljnu tehnologiju i na sustave za klimatizaciju kao dio nove računalne arhitekture koju razvijamo.

Kad sam čula najavu vašeg novog projekta na događaju u Computer History Museum-u s Davidom Pogeom, činilo se kao da je to samo izletjelo, izvan konteksta. Svi su ostali šokirani. Posebno jer smo na pragu vremena u kojem stalno žudimo za energijom i brzinom. To su dvije stvari koje nam je gospodin Wayne obećao na tom događaju.