24.02.2026 | 08:31
dpasaric kaže:
To da sam pokvario "elastokinematiku stražnje osovine" je isto živa istina. No, to je bio kompromis radi trajnosti. Naime, znaš i sam da je zadnji ovjes na GTV kompleksan i delikatan, ništa ne leži direktno na samonosećoj karoseriji (kao npr. na jednostavnijoj GT) već na zasebnom aluminijskom mostu koji je bezobrazno skup, koji je nemoguće popravljati kada se ošteti, a sada više i nije nabavljiv kao rezervni dio. Gomila vlasnika je tako bila u situaciji da stražnji gumeni seleni stradaju kod jurcanja (a to je takav auto, nećeš ga voziti kao limuzinu) i na prvu i ne osjete da nešto nije ok, a dok stvar počne ozbiljno lupkati već je kasno i most biva oštećen. Kada mi je došlo vrijeme da sve mijenjam jednostavno sam se odlučio za trajnije rješenje, ali da budem iskren nisam niti znao da će razlika biti baš tolika. To ne znači da se auto sada loše vozi, samo je drugačije.
Nisam siguran da ti točno razumiješ što se skriva iza pojma elastokinematike (nemoj ovo shvatiti kako pokudu ili uvredu, nije mi to namjera)?
Slijedi malo teorije ovjesa i njegove kinematike.

Ovjes je 3D stvar koja je, da stvar bude gora, pomična. Osnovne geometrijske postavke ovjesa su bočni nagib kotača (engl. camber) i trag kotača (eng. toe in/out, njem. vorspur/nachspur). Idemo se prvo pozabaviti nagibom kotača. Kad je kotač okomito na podlogu (nagib je nula, jer se mjeri od vertikale na podlogu), guma naliježe svojim punim profilom. Idealno (napomena: iako Coulombova jednadžba trenja ne spominje dodirnu površinu nigdje, dodirna površina utječe na koeficijent trenja pa onda i nagib kotača utječe na trenje, tj. prianjanje za podlogu). No, guma nije kruto tijelo, nego se deformira u vožnji, posebno u zavojima. Centrifuga želi izbaciti auto iz putanje, guma se tome odupire i deformira u stranu, dakle smanjuje se dodirna površina, pada trenje, pada prianjanje, auto leti iz putanje. No, ako nagnemo kotače prema sredini auta (kut nagiba je negativan) dobivamo bolje prianjanje u zavoju, jer sile sad ravnaju gumu i povećavaju trenje. To je osnovan razlog zašto se mahom koristi McPherson; kako on tone, povećava se nagib kotača i poboljšava prijanjanje. Obratno od toga je loše za prianjanje i jedina vozila koja su dizajnom imala pozitivan nagib kotača su bila ona kola na Divljem Zapadu; taj nagib je stvarao bočnu komponentu sile koja je držala kotač na glavčini da ne padne s nje.
Ajmo sad na trag kotača.
Sad gledamo kotač odozgo u smjeru vožnje. Imamo opet tri slučaja. Prvi su kotači paralelni sa simetralom vozila i smjerom. Kut između njih je nula. To se izuzetno rijetko koristi, jer je onda auto neprecizan na pravcu. Gume rade (elastične su) i auto na njima šeće lijevo-desno. Nekad se to toleriralo, jer je ionako na upravljaču bilo praznog hoda od 30-ak stupnjeva (sjeti se u starim filmovima vozači non-stop zakreću volan lijevo-desno iako idu ravno). Danas u upravljačkom mehanizmu nema lufta.
Što ako malo otvorimo (toe out) kotače na prednjem kraju (tu im je razmak veći za mm ili dva)? Napeli smo gumu koja se elastično deformira i auto je miran na pravcu. Cijena koju plaćamo je malčice veći otpor vožnje i nešto veća potrošnja guma. No, dodatni bonus: auto radije skrene u zavoj.
Što ako zatvorimo (toe in) prednje kotače. I dalje imamo efekt držanja pravca, ali auto nevoljkije ulazi u zavoj.
Posljedice ovih odluka se množe. Toe out: auto s prednjim pogonom bolje prenosi snagu kod ubrzavanja, jer okretni moment polusovina teži da izravna kotače pa imamo bolje trenje. Kad kočimo, sila kočenja želi dodatno otvoriti prednju geometriju pa se auto još bolje ukopava u mjestu, bolje koči. Ako si u zavoju, još radije ulazi u zavoj (sad ostavljamo prijenos težine tj. opterećenja na prednju osovinu po strani, govorim samo o geometriji, iako je sve isprepleteno).
To je sve bilo na prednjoj osovini (tu sad imamo i Ackermanovu geometriju, tj. efekat vraćanja volana u središnji položaj pa različiti kut zakreta prednjih kotača u zavoju itd itd itd..), ali ovjes imamo i straga. Sve navedeno vrijedi i straga uz jednu razliku: otraga u pravilu nemamo zakretanje kotača (iako postoje i 4WS auti). Stražnja je osovina jako osjetljiva na prijenos opterećenja, jer tijekom kočenja/usporavanja/prestanka ubrzavanja jako varira opterećenje, a samim time i prianjanje stražnje osovine.
Najbedastiji primjer koji su svi doživjeli: uđete u zavoj, malo ste prebrzi, refleksna akcija je skidanje noge s gasa. Opterećenje se seli naprijed, stražnji dio se rastereti, nestane naše prianjanje i počinje zanošenje stražnjeg kraja. Ako to ne iskontrolira netko (vozač, ESP) slijedi okretanje na cesti i graba.
Sad geometrija ovjesa dolazi do izražaja: na nekim autima se seleni dimenzioniraju na taj način da kod rasterećenja ovjesa dodatno zatvaraju stražnji špur (dakle, radi se toe in) što stablizira tu osovinu (sjeti se, nevoljkije ulazi u zavoj). Kad je riječ o multilink ovjesima kao kod tebe, to je UVIJEK slučaj (i jedan od razloga zašto se uopće ide u multilink konstrukciju). E sad, kad se ugradi ovakav 'poboljšani dio' (gdje se poboljšanje ogleda u većoj tvrdoći gume, tj. masivnijoj konstrukciji) posve smo negirali ovaj dio konstrukcije i auto učinili nestabilnijim na stražnjem kraju.
Kraj male škole kinematike ovjesa za danas.