KAo fizička osoba ziher možeš.. al kao pravna, mislim da postoji začkoljica jer mi je nekako u oblačku dima u glavi slika da smo o tome pričali nedavno..

Osobno mislim da Polančec ne bi bio sretan da ti kao firma kupiš soft negdje vani i ne platiš državi njihov dio ugnjetavačkog kolača pa onda tim softom zaradjuješ novac.. Mislim da bi ga trebao kod nas kupit.. al stvarno ne znam.. nisam firma.. još..

a i ako ću biti, bit ću tihi obrtnik koji je svoj alat donio u ajmo reć firmu..

sad sam samo najamnik iz čistog gušta i volje za učenjem.. i da, radim na legalnom softu koji nije moj..

Ja sam samo učenik, al me zanimalo kako stvari funkcioniraju, čisto da znam... Jer sam vidio nekih dobrih ponuda na ebayu...

Naravno da možeš kupit.. i da je legalno..

Protoolse sam nabavio preko ebaya za 50% cijene od hrvatskog zastupnika/uvoznika, šta li je već.. ali je legalno..

kažem, ne znam kak je za firme, al mi se ne da tražit sad..

U svakom slučaju hvala!!

Živio!!

Ja mislim da mozes to napraviti.

Pa nitko ti ne brani da uvozis i tehnicku robu i pomagala i koristis ih u tvrtki, pa zasto bi za software pravili probleme.

Sta bi onda bilo sa brojim programima koje platis i ides na download, ispade da smo svi u prekrsaju.

Kupis iWork legalno na webu, i onda ti upadne inspekcija i pita "zasto ga nisi kupio u RH"?

Meni sve to nema bas previse smisla, ako imas urednu licencu.

Ali naravno, ovo je samo moje misljenje...

Inspekcija će tražiti račun. To što imaš licencu, ako nemaš račun - ništa od toga kada je firma u pitanju. Dakle, ako se radi o uvozu, nema beda, ali moraš imati svu uvoznu dokumentaciju i račune na taj softver koji glase na firmu.

Yeap, moras imati racun i sve uredno prijavljeno i provodeno u knjigovodstvu i nema problema.

U nasem slucaju, problem kradje je nastao zbog monopolisticke naravi softwerske industrije. Softwer koji se najvise krade jest onaj koji je u rukama softwerskih tvrtki koje su svojom debelom straznjicom zasjele i pokrile cijelo doticno trziste. Istrebljuju svu konkurenciju nasilnom kupovinom (takeover).

Ako ne kupuju firme i vlasnistvo na njihove proizvode, onda kupuju talente, podmicujuci ih zelenim suskavcima, i tako monopoliziraju intelektualno vlasnistvo i kreativnost, a sve to legaliziraju potpisima na papiru sa barem 50 strana NDA (non disclosure agreement) i izjavom da je sav intelektualni proizvod (ideja, uradak) otad u vlasnistvu tvrtke. Najveci su primjeri Microsoft, IBM, Adobe, Apple ...

Microsoft je u svojim podrumima uskladistio tone fantasticnog softwera malih i osrednih proizvodjaca koje nikad nece ugledati svjetlo dana. Zasto? Sve su to dobili kupujuci konkurenciju i uopce ih ne zanima, niti ih je ikad zanimalo, iskoristiti taj softwer i sve te uskladistene ideje za dobrobit krajnjeg korisnika i drustva. Adobe kupovinom Macromedije pod sapama ima doslovno cijelu graficku industriju. Apple takodjer mora monopolizirati svoje trziste kupujuci zanimljive male tvrtke i talente, jer je izoliran ekosustav i hardverski vezan za svoja racunala. Ako oni ne donesu neko rjesenje za Mac platformu, znaju da nitko nece. Dobar je primjer nastanka iLife paketa; Jobs molio Chizena da im naprave set multimedijskih aplikacija za kucne korisnike, Chizen odmahnuo rukom.

Zakonodavstvo danas nije uspostavljeno da bi stitilo osobu, vec stiti profite onih koji financiraju to zakonodavstvo. To su tvrtke. Pravna osoba ima vise prava i privilegija u danasnjem dobu i drustvu od bilo koje fizicke osobe i to je paradoks koji unutar fizicke osobe stvara nezadovoljstvo i raspirjava osjecaje. Pobunu. Kradja je samo fizicki izraz, krik, nastao iz nemoci da se promijeni ista u svoju korist, u korist osnovne jedinke drustva. Drzava i zakonodavstvo postaju sami sebi paradoksalni i kontradiktorni, jer su isprva bili uspostavljeni jednostavnom teznjom -- zajedno smo jaci i mozemo lakse brinuti jedni o drugima.

Mislim da su jedina rjesenja u borbi protiv sftwerskog monopola i intelektualnog robovanja zasad:
- u poticanju proizvodnje slobodnog softwera (razvijanje talenata koji pomazu sirem drustvu)
- u ogranicavanju prava na intelektualno vlasnistvo softwerskih rjesenja tvrtkama na samo par godina.

Softwer danas je isto sto i teritorij prije. Softwer je virtualna stvarnost i drzava bi morala postaviti pravila igre i na tom teritoriju. Buduci da je to umni i elektronicki teritorij koji replicira stvarnost oko nas i djeluje na nju, prava pojedinaca trebala bi biti maksimalno zasticena a dobrobit sireg drustva apsolutni prioritet.

Evo svježi, još krvavi beefsteak stvarnosti:
blog.wired.com/27bstroke6/2009/02/obama-artist-su.html

Tko je lopov? Onaj tko je stvorio prepoznatljivi art koji svi trebaju, ili onaj tko je to sačinio u 1/125 sekunde, sa stotinama drugih beznačajnih fotki na istom tom događaju, pa želi uzeti još novca?

Ili, bi bilo bolje - da je po zakonu - da onaj art nikada nije nastao?

Definitivno sam u ovom slučaju na strani ilustratora, a ne fotografa. Osim toga, kako oni mogu *dokazati* da je umjetnik to radio baš po toj fotografiji? Obamino lice je uvijek slično kada se gleda iz sličnog kuta, umjetnik ga je tako zapamtio i to je to. Ako je Obama fotografiran par milijuna puta, već je i statistički moguće da će se uvijek naći fotografija koja će se poklapati s nekom ilustracijom istog čovjeka. Besmisleno.

Tko god zeli crtati Pamelu Anderson recimo, neka se pazi tuzbe nekog fotografa. Pa nema kuta i poze iz koje ta nije uslikana

Ovo sa Obamom mi je skroz bezveze.

Hoce li NASA tuziti svakoga tko skicira nasu planetu Zemlju jer je koristio fotografije koje su oni prvi uslikali.

Bas glupe i debilne situacije...

Da se to ustanoviti. Uostalom bit te ilustracije nije mikropoložaj Obaminog lica koji potječe "s baš te-i-te fotografije", nego je art s tih nekoliko boja koje su stvorile moćan grafički komplet.
Naravno, i ja sam na strani ilustratora.
S onom drugom, ajmo reći, konzervativnom koncepcijom... može se reći da je "svatko vlasnik copyrighta na svoje lice". Pa bi onda Obama bio vlasnik copyrighta na svoje... Naravno, ovo je izvođenje iste te logike do apsurda.

A u toj logici (ma koliko se autori copyright sustava propisa trudili da to pravo pripadne fotografu činjenicom da na "javnom mjestu svatko može biti fotografiran, pa i protiv svoje volje") ima još jedan stupanj apsurda:

Ako je i "vlasnik lica" izložen javno, pa nema pravo polagati "copyright na svoje lice", nego ga uzima onaj tko npr. fotografira, kako to da je onaj tko izloži javno umjetničku sliku još uvijek vlasnik copyrighta na nju? A jest.

Novinski se fotoreporteri onda dovijaju tako da u umjetničkim galerijama snimaju i publiku, a u dražbovaonicama kustose koji drže tu-i-tu umjetninu.

Tako se npr. izlazilo na kraj s copyrightom kad je uhićen Karadžić da su slike iz srpskog ezoterijskog tiska gdje je "dr. Dabić" imao kolumnu, predavanja i dr. netko poslika naslovnicu novina. I cijelog srpskog tiska koji ju je poraspaljivao...

Pa se pitam: ako sam snimim nekoga kako sluša npr. The Police i "Roxanne", smijem li taj ambijentalni zvuk pretvoriti u sample za moju stvar u GarageBandu? OK, možda ne smijem, ako ga prekvalitetno snimim u studiju. A što ako ga pustim kroz filtar koji frekvencije "Roxanne" sužava na frekvencijski raspon telefonske linije?

I još dalje: nije li - u slučaju privacije i javnoga nastupa - paparazzo fotografija zapravo kažnjiva ako se snimani nalazi u privaciji svojega dvorišta?

I još dalje: kako se onda nečije vjenčanje (kao npr. ono Ive Majoli) ili prvi pogled na bebu (npr. Angeline Jolie) može prodavati? A neki mediji upravo kupuju takva prava? A ako postoji takva praksa da netko to kupuje za neki novac, i svoju investiciju osigurava gorilama koji mlate nepozvane fotografe, da li se i ja trebam ponašati po pravilu koje su oni postavili, ili po vlastitom osjećaju za pošteno i pravedno?

Ja uvijek kažem: važno je glasno postavljati pitanja i na njih u sebi pošteno odgovoriti pa se prema tome ravnati.

ad drlovric: NASA je državna agencija, pa je jednako kao i sve u vlasništvu države - vlasništvo naroda. Tako se npr. Wikipedija uz svaku sliku ne samo NASA-e, nego i Ministarstva obrane, NOAA-e, Kongresne biblioteke... poziva na to da su ti radovi, čim su proizvod koji izlaže država, u javnome vlasništvu. Samo je stvar poštenja da se negdje navede izvor. Opširno kao Wikipedia, ili diskretno.

Hoce li onda i Warhola tuziti unuk autora etikete za poznatu juhu od rajcice?
Copyright je prenapuhan. Potreban je, ali granica bi trebala biti zdravi razum.

A tek foto-portretist Marilyn?

Jako zanimljiva tema i još zanimljivija diskusija sa puno vrijednih razmišljanja i analiza sadašnjeg stanja čovječanstva po pitanju vlasništva i krađe (još ju nisam cijelu pročitao).

2009. nisam niti bio član Jabučnjaka te sam ovu temu slučajno otkrio, pa da dodam svoja dva dinara temi.


Ja bi samo spomenuo najveću i najvažniju legalnu krađu čovječanstva:

Globalnom privatizacijom obrazovanja pokrali smo neotuđivo društveno vlasništvo - znanje.

Time smo odredili negativno budućnost mnogih ljudi a time i čovječanstva.

Znanje je i isključivo treba biti društveno vlasništvo osigurano svima ljudima jednako.

Air kaže:


No, pa nikada u povijesti nije bilo lakše doći do znanja nego li danas i uz to je gotovo sve besplatno.

dpasaric kaže:


To je istina.



Daleko od toga da je gotovo sve besplatno.

Ista škola ne omogućava iste uvijete svima.
Oni bogati si mogu doplatiti dodatno znanje od najboljih učitelja (jer je država "srezala" ulaganja u školstvo i otvorila prostor za privatne škole), te si mogu osigurati dodatne materijalne uvijete, koje škole ne mogu, niti osiguravaju - primjerice računala i programi za učenje.

Na isti način ljudi nemaju osigurana jednaka temeljna prava u zdravstvenoj i pravnoj pomoći.
Najbolje usluge imaju samo oni sa najdubljim džepom.


Ali ta istina ne pobija činjenicu da su pojedinci i pojedine društvene grupe prisvojili znanja koje prodaju kao da je njihovo vlasništvo.

Moje saznanje je da je kod većine zapadnih država besplatno obrazovanje samo do nekih granica, kod nekih do srednjeg obrazovanja a kod nekih država do fakulteta.
Također sve države nemaju ista saznanja i ne postižu iste razine usvojenosti pojedinih znanja.

Također imam spoznaju da kapital svojim utjecajem (novcem i politikom) sustavno više od 20 godina spriječava razvoj društvenih znanosti u humanom smjeru, a isključivo potiče istraživanja u smjeru iskorištavanja (primjerice povećanja prodaje) i manipulacije ljudima, kako pojedincima tako i društvenim masama.

Pored toga postoje privatne škole i privatni fakulteti kojima se kao i kod svih drugih paralelnih usluga države i privatnika sustavno i konstantno uništava kvaliteta usluge državnih usluga. U konačnici se stvara razlika te siromašni i bogati nemaju iste uvjete u ostvarivanju temeljnih prava i potreba: obrazovanja, liječenja i zakonskih prava i obveza.