05.01.2006 | 03:13
Prvi Audio DVD kojeg sam poslusao bio je album 'Devotion', Aarona Nevillea. Bio sam usao u lokalni Hi-Fi ducan, i tamo, na DVD playeru od nekih $2000, cijevnom pojacalu i zvucnicima od par tisuca $$ vrtio se taj gospel album -- i to bas kao demo za Audio DVD komponente. Uvalih se u fotelju i gustah punih pola sata ...
Zvuk je bio nevjerojatan, u samom vrhu onog sto sam ikad poslusao na nekoj skupocjenoj opremi. Dakako, da bi se sve to moglo vjerno reproducirati, potrebne su zbilja vrhunske komponente. Sustav nije bio 5.1, vec obicni stereo.
DVD Audio, Stereo, 5.1, 7.1, 24-bitni sempling, bla-bla ... postapalica za postapalicom.
Pitam se: buduci da je stereo logican i evolucijski redoslijed razmisljanja prilikom semplanja glazbe, jer covjek ima dva uha, pa stoga i ogranicen broj zvucnika mozes uvaliti u usi (k tomu, gdje bi uvalili sub-woofer? Evolucijski, jos nismo dolsi do tog stadija), 5.1 audio je napravljen ... zbog cega?
Misljenja sam (zadrzajem ga za sebe, ne morate se s time i sloziti) da je 5.1 iz nase audio price upravo dosao na trziste kao jeftina zamjena za vrhunski stereo.
Jer kako god samo jako dobar i vrhunski stereo moze vjerodostojno i socno reproducirati trodimenzionalnu zvucnu sliku u sobi, 5.1, uz pomoc nekoliko zvucnika losijih perfomanci nastoji se pribliziti tom idealu. Stoput sam gledao perfomance 5.1 sustava, kako u sobama tako i na papiru, i nijedan od njih ne da se pribliziti kakvocom izvedbe i tancinom detalja vrhunskim stereo zvucnicima. Ako bi se pak i priblizio, onda nesto drugo ne bi stimalo -- ili osrednje pojacalo ili nedostatak 5.1 glazbenih materijala. Ako bi sve pak bilo vrhunski, onda cijena takvom rjesenju bi se popela u nebo.
No 5.1 ne zanima kakvoca -- zanima ga samo sto veca kolicina buke sto dolazi odstraga i .. odozdo.
Proizvodjacima opreme konacno je odahnulo -- sad mogu na trziste slati kontejnere osrednjih i losijih zvucnika, ne moraju sparivati kondenzatre i otpornike za petu decimalu, nego ono sto prije ne bi ni u ludilu objavili u svom katalogu sada tegljacima iskrcavaju pred noge kupca vulgarisa koji ne zna sto je dobra glazba cak ni da mu Aaron Neville osobno donese posiljku na vrata.
5.1 je mantra koja danas prodaje novu plastiku, bez obzira na to sto audio produkcija jos kaska za tim. Tete i barbe obicni radnici konacno mogu osjetiti sto je to zvucna slika, sad kad je isforsirana silnim brojem komponenti -- kad im pod dupetom ispod fotelje bruji sub-woofer a u kutevima sobe dah jedva ispuhivaju mali plasticni zvucnici 'Made in somewhere in China'. Klincima je to takodjer fora, pogotovu nakon plasticnih stereo jeftilena kojih su djabe dobili s PC-em prije par godina. Sad igrice izgledaju bolje nego ikad ...
No zbilja, sto moze donijeti 5.1, a sto prije nismo mogli cuti? Kako ce ton majstor i aranzer rasemplirati Mozartovu 40. simfoniju za 5.1 sustav i sto cemo slusati iz kojeg zvucnika? Koji ce recept primijeniti? Zna li on razliku izmedju orkestra s konca 18. stoljeca i orkestra sredine 19. stoljeca i kako oni razlicito zvuce? Gdje se nalaze 2. violine? Oboe, flaute? Iz kojeg ce zvucnika izmigoljiti harfa iz 'Labudjeg jezera'?
5.1 podrazumijeva, logika na to vodi, da se slusatelj nalazi usred zbivanja, usred sobe, usred poniruceg Titanika, i da sa svoja dva uha uspjeva pohvatati sve zvucne podatke u jednu sjedinjenu sliku u mozgu.
Kako izgleda stajati usred simfonijskog orkestra? Cak ni Claudio Abado nema to iskustvo, jer uvijek stoji ispred orkestra, da ga sviraci imaju na oku. Kako izgleda stajati nasred pozornice, petljati se izmedju kabela i instrumenata Norah Jones i njene pratece grupe? Ili kako je to biti usred kubanskog studija dok svira Ry Cooder s Manuelom Galbanom?
Je li takva, visestruko raslojena zvucna slika ono sto zbilja cujemo i sto zelimo slusati? Mislim da nije. Nase je mjesto ipak ispred orkestra, jer samo takva, sjedinjena zvucna slika moze stvoriti konacni dojam u nasim usima. Kad bismo bili usred simfonijskog orkestra, ono sto bi culi zvucalo bi nepovezano, jer vrhunski napisane kompozcijije, sa desecima instumenata, svim dionicama i kontrapunktovima raslojeno zvuce kad se slusaju raslojeno -- pace nemusto! Da bismo shvatili sto je kompozitor htio reci, trebamo posjesti straznjicu ispred, gledati dirigentu u ledja s pristojne daljine i pohvatati sva piana pianisima i forta fortisima u jednoj slici.
Dakako, slozena kompozicijska glazba je posve drugi par postola od jedne superjednostavne Madonne ili Eminema, recimo, koji jednako 'dobro' zvuce i u mono nacinu. Bio unutra ili van njihovih virtualnih instrumenata i nakalemljenog glasa, svejedno je -- tu ni Bog ne pomaze.
Je li onda u 5.1 rijec o jednom novom stvaranju iluzije iz vec izgradjene stereo slike? Odnosno, prepakiranje vec zapakiranog, nesto u stilu Jean Michel-Jarrea, koji je svojim starim obozavateljima, koji su sada nabavili 5.1 sustave, vjesto zapakirao svoje stare uratke i na njih nalijepio novo ime (album 'Aero'). U biti, Jean nije ponudio nista novog svijetu glazbe vec dobrih 10 godina. A i zasto bi? Nije ni Madonna.
Razmisljajuci ovako, sve vise stjecem dojam da je glazba za nove audio formate i sustave samo jos jedna nova mantra, zajedno s uskrslom digitalnom televizijom i golemim LCD i plazma ekranima, da se kupcu uvali nesto novo, mrvicu bolje od onog jucearsnjeg loseg, da mu izmami osmijeh i opravda minus na kreditnoj kartici.
Glazba za 5.1 se mora posebno pisati. Ne moze to biti ista glazba kao i za stereo. 5.1 ima pred sobom prostrane horizonte razvika u tim specijazirinanim namjenama (filmska industrija), ali kad pozelimo glazbu slusati u intimi svoje popodnevne setnje kroz prirodu, na svoja dva uha nataknut cemo dvije slusalice i glazbu cemo slusati na staromodni, stereo nacin.
Zato ce prodanih iPodova biti vise od bilo kojeg 5.1, 7.1 ili neznamnijakojeg sustava. Na koncu se sve pretoci u tu puku jednostavnost, evolucijsko ogranicenje covjekovo da ima samo 2 polovice mozga, 2 uha, i sve manje i manje vremena za slusanje dobre glazbe. Ako ne poslusam stogod u vlaku na putu do posla i poslije posla, ne bih nikad. A za to mi ne trebaju pojacala ni 6 zvucnika vec samo par malih, crnih ili bijelih slusalica.