U rujnu 1984. britanski Acornsoft objavio je igru Davida Brabena i Iana Bella naziva “Elite”. To je 3D igra svemirske borbe i trgovine koja je stvorila žanr svemirskih simulacija. Napisana je prvo samo za BBC B i Acorn Electron 8-bitna računala. U to vrijeme bila je toliko tehnički napredna i konceptualno avangardna da su mnogi kupovali BBC B računalo samo kako bi mogli igrati Elite. Muzej informatike PEEK&POKE čuva i BBC B računalo i original igre. Kasnije je konvertirana i za druga popularna računala tog vremena, a 1993. izašao je i nastavak “Frontier: Elite II” za tadašnja 16-bitna računala: Atari ST, Amigu i PC DOS. Danas, tri desetljeća kasnije, dočekali smo njenu 64-bitnu reinkaranciju za suvremena računala. Rijetko se na Jabučnjaku osvrćemo na igre, ali ova zaslužuje našu pozornost.

Već preko tri desetljeća elitni svemirski piloti prepoznaju se po ovoj zlatnoj ptici

Load Commander Y/N?

Imao sam velika očekivanja, a snimke igre i recenzije koje sam pročitao mnogo su obećavale: vrhunska grafika, isti onaj stil i način igre kao kod originala. Jedva sam dočekao instalaciju. Taj dio na Macu nije napravljen na razini kakvu npr. imaju Blizzardove igre. Ako kupite igru u kutiji, na mediju je samo PC instalacijski program, a Mac igru morate preuzeti putem servisa Steam koji mnogi hvale, ali meni nije "legao" jer preferiram najjednostavniju moguću instalaciju. Idući neophodni korak je instalacija "MonoFramework-MDK" biblioteke da bi se igra mogla pokrenuti. Očigledno postoji neko pravno ograničenje zašto ta biblioteka nije mogla biti uključena u glavni instalacijski program. Kako se to izvodi samo jednom, to nije problem, ali ne može se reći da je elegantno.

Konceptualna slika iz razvojne faze: legendarni Faulcon DeLacy Cobra Mk. III svemirski transporter i borac

Commander Jameson ready!

Kao i kod većine 3D igara prva stvar koju korisnik ide postaviti je optimalan grafički prikaz. Pročitao sam dosta recenzija Windows izdanja i svi hvale brzinu i detalje ako se koristi noviji grafički hardver. Moj testni Mac Pro natprosječno je opremljen: 8 jezgri, nepotrebno mnogo RAM-a, SSD i ono najvažnije - u stroju je high end Radeon HD 7970 s 3 GB video memorije. Procesor na toj kartici je zapravo jednak onome koji koristi novi Mac Pro s D700 karticama. Dakle, ne može bolje u kontekstu Maca. Očekivao sam da na starom Cinema 30" monitoru mogu "razvaliti" postavke do kraja i da će ostati i viška snage jer se radi o 2560 x 1600 rezoluciji koja je znatno manja od rezolucije koju npr. koristi 5K iMac, ali ostao sam razočaran, kretanje u 360 stupnjeva kada si u blizini nekog planeta uopće nije glatko. Očigledno optimizacija za OpenGL još uvijek nije na razini koju ima DirectX.

Originalni tiskani oglas za Elitu davne 1985. godine

Slikovit razvoj računala kroz razvoj Elite: 8-bitno izdanje, zatim 16-bitno i na kraju suvremeno 64-bitno

Možda se vremenom pojavi podrška za novi Appleov grafički protokol naziva "Metal", pa se hardver koji imamo počne koristiti kako treba. Kako bi test bio potpun, odlučio sam Elite Dangerous instalirati i na jedan sasvim prosječan Mac, odabrao sam "late 2003" iMac 27" s 3.2 GHz i5 procesorom i NVIDIA GeForce GT755M grafikom s 1 GB video memorije. Zanimljivo, ali na njemu se Elite ponašao gotovo jednako dobro (loše) kao i na znatno snažnijoj konfiguraciji. Englezi bi rekli "go figure". Trivia je da programska kuća Frontier Developments koristi svoj vlastiti grafički podsustav naziva "Cobra engine". Primjetio sam i da stvari sada rade brže nego u prvoj verziji koju sam testirao; trude se optimizirati programski kod i igra je sve bolja i bolja.

Razina detalja do koje se išlo kod dizajniranja svemirskih brodova je nevjerojatna

Kapitalni brodovi intrigiraju svojom konstrukcijom

Power diverted to engines!

Nešto čemu sam se izuzetno veselio je podrška za fantastičan Oculus hardver. Radi se o headsetu koji zahvaljujući žiroskopu i zasebnom ekranu za svako oko omogućuje korisniku potpuno uranjanje u virtualni svijet u punih 360 stupnjeva. Kompaniju Oculus je prošle godine u ožujku otkupio Facebook za preko dvije milijarde dolara! To je prilično dobro jamstvo da ta tehnologija ima budućnost i da će je koristiti sve više igara, ali i ozbiljnih simulacija.

Igrač s Oculus Rift hardverom na glavi biva potpuno uronjen u virtualni svemir

Nažalost, nemoguće je prenijeti dojam koji pruža Oculus jer 2D slika s oba oka izgleda mutno i dvostruko

No, ostao sam razočaran kada sam saznao da sustav Oculus, koji inače lijepo radi na Macu, nije podržan u "Elite: Dangerous". Objektivno gledajući, to jest i razumljivo - jer se još uvijek radi o hardveru u beta fazi i prvo komercijalno izdanje se očekuje tek 2016. godine. Vjerojatno bi omjer utrošenog vremena i koristi bio malen za relativno malobrojnu skupinu Mac korisnika koji već sada koriste Oculus. Kako nisam imao želudac za instalaciju Windowsa na Mac radi toga, to je razlog zašto nisam isprobao Elite + Oculus kombinaciju za ovaj prikaz. Žao mi je jer svi koji su to isprobali kažu da je to najbolja igra s podrškom za Oculus do sada.

Oni koji od Oculusa dobiju vrtoglavicu uvijek mogu kupiti više monitora ili projektora i složiti svoj komandni most!

Coriolis, sweet Coriolis

Dosta o tehnikalijama! Započnimo igru! Svijet u kojem se možemo kretati čini virtualna galaksija od čak 400 milijardi(!) sustava koji se proceduralno generiraju. Zaista dojmljivo. Naravno, postoje sustavi i koji su "stvarni", tj. koji su uneseni na galaktičku mapu točno kao što su pozicionirani u našem stvarnom Mliječnom putu.

Mliječni put na dlanu! Vjerojatno niti jedna igra do sada nije igraču dozvolila toliku slobodu kretanja.

Da stvar bude zanimljivija oni igrači koji prvi istraže neki sustav i pošalju informacije u centralnu bazu bivaju nagrađeni tako da se njihovo ime veže uz taj sustav. Koliko je stvar ozbiljna govori i detalj da postoji zasebna Universal Cartographics web stranica samo za taj sustav.

Danas koristimo Apple ili Google Maps, a u Eliti je to "Universal Cartographics"

Nastanjivi svijetovi obično imaju neki oblik društvenog uređenja, od anarhije do parlamentarne demokracije

Frame shift drive activated!

Očekivano, grafika je vrhunska; svemirski brodovi izvedeni su smisleno i s mnogo detalja, a još uvijek su prepoznatljivi i svi stari klasici iz originalne igre, ali sada ih možemo doživjeti gotovo kao stvarne. Teksture oplate svemirskih brodova i orbitalnih stanica izuzetno su detaljne i uvjerljive. Rekao bih da je igra u grafičkim finesama nadmašila čak i EVE Online koji je u tom smislu do sada glasio kao vrhunska svemirska simulacija bez premca. Dio koji mi se odmah više svidio u odnosu na EVE Online je sam kokpit svemirskog broda, način pristupa svim sustavima i interaktivna galaktička mapa. Zvuk je također vrhunski odrađen; zvučni efekti su uvjerljivi, prepoznatljivi, prikladni i korisni, teško da je moglo bolje.

Ulazak u hangar svemirske stanice poseban je doživljaj

Orbitalne stanice su i trgovinska čvorišta, stara dobra logika "kupi jefitno i prodaj skupo" važi i u svemiru

"Elite: Dangerous" je MMORPG i svi igrači igraju na jednom serveru, u jednom svemiru, ali sam prostor je instanciran tako da se svaki igrač nađe u grupi od najviše pedesetak igrača. Iako se tako gubi dio realističnosti simulacije, na taj način se mnogo dobiva u smislu performansi same igre i u smislu izbjegavanja konceptualnih problema; zamislite npr. situaciju s par desetaka tisuća igrača dok se svi pokušavaju istovremeno spustiti na neku od prometnijih orbitalnih stanica. No, kako bi se sačuvao užitak igranja s prijateljima, igra uz "solo" i "open play" način igre, omogućuje i formiranje vlastitih grupa, pa se tako može igrati u grupi s prijateljima koje sami odaberete. Za ljubitelje čiste arkadne akcije postoji i "CQC Championship" koji predstavlja svojevrsnu arenu za bitku u "Close Quarters Combat" stilu.

Duel u asteroidnom polju, refleksi i osjećaj za prostor su presudni

Dojmljivi kozmički "krajobrazi" su često sami po sebi dovoljna nagrada igračima

Osobno mi je igranje starih "single player" izdanja Elite bilo dovoljno zabavno i zato sam za početak imao skromnu želju: s osnovnim svemirskim brodom kupiti na burzi nešto utržive robe, potražiti sustav u blizini gdje tu robu mogu skuplje prodati i tako postaviti skromnu trgovačku rutu. Uz malo strpljenja tako bih zaradio dovoljno da kupim ono osnovno od opreme što bi mi u negostoljubivom svemiru olakšalo život i omogućilo odlazak u neke ozbiljnije avanture i manje sigurne zvjezdane sustave.

Imperijalni teretnjak iz Gutamaya brodogradilišta izgleda fanatastično u novom izdanju

Svaki svemirski brod ima svoj do detalja osmišljen kokpit

Sjećam se kako sam kao klinac 1985. na ZX Spectrumu to odradio bez problema. Kasnije, 1993. godine, s užitkom sam igrao nastavak "Frontier: Elite II" koji je radio pod DOS-om i imao dosta bubica, ali bio je zaista igrljiv. Sada, 2015. godine, uz svo iskustvo i gomile svemirskih simulacija koje sam u međuvremenu isprobao, to mi nije uspjelo. Kako je to moguće, gdje sam zapeo?

Imperijalni kliper čeka red na lansiranje, u hangarima svemirskih postaja gužva je redovita

Request docking permission!

Put između dva zvjezdana sustava izveden je grubo, otprilike kao da Flash Gordon ručno nabada putanje, ubrzanja i usporavanja, pa sve to čini upravljanje svemirskim brodom frustrirajućim; znao sam izgubiti po četvrt sata da bih manevriranjem došao u blizinu orbitalne stanice u poziciju iz koje mogu krenuti u pristajanje. To je nešto što mislim da autopilot mora odraditi jednostavno i s minimalnim uplitanjem pilota. No, tada počinje drugi dio muke; samo spuštanje na orbitalnu stanicu bez docking računala mukotrpan je postupak koji uglavnom završi napadom policije koja neprecizna početnička ateriranja tumači kao agresivan akt. Užitak u tom trenu u igri: nula. Nejasno mi je zašto su toliko otežali taj dio? Zašto se od svemirskog pilota naprednog svemirskog broda očekuje da ručno obavlja proceduru koju su čak i astronauti Apolla 11 imali automatiziranu putem računala? U originalnoj 8-bitnoj Eliti sekvenca ulaska u orbitalnu stanicu je završavala prolaskom kroz otvor stanice, a sada je tu još i komplikacija s traženjem propisanog parkirnog mjesta i preciznim manevriranjem do njega.

Niti jedna svemirska simulacija ne pruža toliko uvjerljiv dojam da ste zaista "tamo gore"

Nema tog hardvera koji bi u svemirskim uvjetima ostao netaknut; letjelice su često izgrebane i pohabane

Docking request denied!

Čitao sam po forumima da postoje dva tabora: oni koji zagovaraju "sirovu" igru u kojoj pilot mora sve sam, i drugi, u koje se očigledno i ja ubrajam, koji žele da simulacija bude relativno realna, a realno bi bilo da toliko napredan komad tehnologije poput svemirskog broda ima način da autopilotom rutinski odradi put između dvije orbitalne stanice i sigurno prizemlji letjelicu. Tko baš uživa u tome da to stalno radi ručno, neka isključi računalnu pomoć! Istina, docking računalo postoji kao skupa dodatna oprema, ali trud potreban da dođem do njega bio je prevelik, jednostavno to mi je bio "dealbreaker" za nastavak dalje igre.

Moguće je personalizirati svemirski brod dodatnim teksturama, ali to se zasebno (skupo) naplaćuje

Atmosfera u simulaciji ostavlja pravi SF dojam

Harmless, Competent, Dangerous, Deadly, Elite!

Kod EVE Online glavni problem je izuzetno strma krivulja učenja igre, tzv. "steep learning curve" i jedva sam dočekao "Elite: Dangerous" kao alternativnu svemirsku simulaciju kojoj neću morati posvetiti pola života da se zabavim. Zaželio sam se uživanja u maštanju kako s lakoćom upravljam vlastitim svemirskim brodom, kako kontroliram niz uređaja, kako dograđujem raspoloživu tehnologiju i istražujem nove zvjezdane sustave. Znao sam što mogu očekivati i znao sam da sve to već poznajem, očekivao sam da ću bez problema uroniti u novo izdanje i prepustiti se svemirskim pustolovinama bez mnogo muke, ali to se nije dogodilo.

Kolekcionarsko blago: 30 godina stara "zlatna" značka koju su dobivali piloti koji bi dostigli status "ELITE"

Žao mi je što je toliko toga dobrog zasjenjeno prisiljavanjem igrača na "srednjevjekovni" način upravljanja svemirskim brodom. Frontier Developments bi taj problem mogao vrlo lako ispraviti tako da se na početku igre može odabrati dva tipa broda: jedan brži i bolje naoružan, ali bez automatizirane navigacije - i drugi, sporiji i slabije naoružan, ali s inteligetnim autopilotom i docking računalom tako da početak igračkog iskustva ne bude toliko naporan i dosadno frustrirajuć. Veseli me i ideja o spuštanju na planete, ali upravo to je i najavljeno za buduće proširenje igre naziva "Elite Dangerous: Horizons". Željno ga očekujem, a nadam se da će David Braben poslušati neke od kritika korisnika i pronaći prikladan kompromis kako bi u ovoj fantastičnoj simulaciji uživao što veći broj igrača.

Ovako to izgleda kada imate zaista dobru grafičku karticu

Target locked!

"Elite: Dangerous" je kompleksna igra i nije za svakoga. Igrati se može, upravo kao i original, na niz načina i bez određenog pravila, igra je višeslojna, ali otvorena. U 80-tim godinama je mašta morala dopuniti i doslikati gotovo sve: boje, teksture, kompleksnije objekte, zvukove, detalje... Danas sve to imamo simulirano u stvarnom vremenu na vizualnoj razini boljoj od ranih znanstveno-fantastičnih filmova. Izbor mogućnosti kako ćemo se igrati je znatno veći, ali opet ne pretjeran u smislu da od nas traži još jedan život da bismo savladali sve što nudi. U tom smislu "Elite: Dangerous" je odlično uravnotežen. Ovo je igra za svakog pravog ljubitelja svemirskih simulacija i rekao bih da vrijedi novca čak i ako je nećete ozbiljnije igrati, to je jednostavno komad softvera koji svaki ozbiljni geek i gamer moraju imati u kolekciji kao softverski klasik.

Avanturama nema kraja; dok savladate ovu simulaciju, Frontier Developments već priprema prvo proširenje!

Minimalna potrebna konfiguracija traži OS X 10.10.3, četverojezgreni i5 procesor, 4 GB radne memorije i grafički procesor klase NVIDIA GT 650M s 1 GB video memorije. Preporučena konfiguracija je 3.4 GHz četverojezgreni i7 procesor, 8 GB RAM-a i grafika u klasi NVIDIA GTX 775M ili AMD Radeon R9 M290X.