Scena iz nekog filma Holiwoodske B produkcije o mračnoj budućnosti. Pun trg ljudi, dolaze dva tipa, izvlače puške i pobiju trećinu šetača. Spremaju puške i laganim korakom odlaze u nepoznato. Preživjeli se uopće ne uzbuđuju pretjerano, prihvaćaju to kao normalnu svakodnevnicu.

E pa ne znam kako vi, ali ja to ne želim prihvatiti kao svakodnevnicu a još manje kao normalnu svakodnevnicu. Iako ljudski rod još nije pao tako nisko, nije niti daleko. Sobig, Sven, Blaster...shvaćate što želim reći? Svaki dan masa računala strada pred najezdom crva, virusa i ostale elektroničke gamadi a većina korisnika to prihvaća zdravo za gotovo i miri se sa takvom situacijom. Postoje kilavi pokušaji da se tome stane na kraj, ISP-ovi stavljaju razno razne filtere i antivirusne alate na svoje mail poslužitelje, no sve je to slabo. Postoji puno efikasniji način suzbijanja takvih pojava – zakonska regulativa i njeno provođenje. No nešto drugo me muči odnosno zanima. Tko su ljudi koji pišu sve te silne viruse i ostalu elektroničku gamad i koji su njihovi interesi?

Na stranu što je pisanje virusa i puštanje istih na slobodu protuzakonito, pokušavam shvatiti pobude virusopisaca. Piratluk mi je, iako ga ne odobravam, poprilično razumljiv. Zašto bi nešto platio ako mogu ukrasti? Čemu davati par tisuća kuna za aplikaciju X ako je mogu nabaviti praktički besplatno. Usprkos tome što postoji besplatna alternativa, ja želim baš aplikaciju X. Pošto mi je aplikacija lako dostupna, šanse da policija, meni kao pojedincu, bane na vrata je poprilično mala, pa zašto onda ne uštedjeti par tisuća kuna ukravši tu aplikaciju? Za te novce mogu kupiti nešto što je puno teže ukrasti. Pobude su sasvim jednostavne i prizemne, uštedjeti novac. Boli me briga hoće li tamo neki programer u Indiji dobiti manju plaću ili će onaj tko aplikaciju X legalno kupuje platiti višu cijenu zbog mene. Bitna je jedna stvar, ja sam uštedio par tisuća kuna.

Ali gdje je interes virusopisaca? Napišu virus koji pohara nekoliko stotina tisuća računala, naprave milijunsku štetu a oni kao autori virusa nemaju nikakvu satisfakciju, barem ne materijalnu. Prva pomisao, autori su same antivirusne tvrtke. Ali ne, to bi bilo previše čak i za agente Muldera i Scully. A i realno gledajući, virusi i antivirusne tvrtke postoje predugo da bi ostali neotkriveni u toj raboti čitav niz godina otkako postoje. Znači da se ipak radi o pojedincima ili kakvim marginalnim skupinama. Dali se bore za "više ciljeve"? Teško. Za više ciljeve se bore eventualno kakvi hackeri koji haknu web sajt svog neprijatelja i ostave neku "višeciljnu" poruku na njoj. Postigli su što su željeli, privukli su pozornost javnosti i ukazali na svoje ciljeve. No virusopisci u pravilu ne ostavljaju nikakve poruke. Znači da im cilj nije skrenuti pozornost na neke samo njima znane više ciljeve. Da li im je cilj podignuti sigurnost nekog operativnog sistema ili aplikacije? I to je teško povjerovati. Postoji masu entuzijasata koji čeprkaju po unutrašnjosti operativnih sistema i aplikacija. Nađu siguronosni propust i obavijeste proizvođača tog sofvera. U krajnjem slučaju ako ih proizvođač softvera ignorira i ne ispravi grešku, oni tu rupu objave u javnosti što proizvođača softvera nagna da grešku ispravi u što kraćem roku. Neki od tih entuzijasata su napravili i unosan biznis od svog hobija i entuzijazma. Osnovali su tvrtke koje otkrivaju siguronosne propuste. Dali žele uništiti neku tvrtku koja drži monopol na nekom području? Sumnjam da je i to u pitanju. Vjerujem da su i sami virusopisci svjesni da je takav scenario nemoguć.

Pa koji je onda motiv virusopisaca? Ponekada žele napakostiti nekoj određenoj osobi, ili jednostavno zbiti šalu ali stvar izmakne kontroli. No puno češće se radi o osobama koje nisu baš pri zdravoj pameti. Tko zna, možda još nisu okusili muf pa ih to tišti i tako ispoljavaju svoje frustracije (hmmm, zašto je uvriježeno da je virusopisac osoba muškog roda?). Najvjerojatnije se ipak radi lošim programerima koji drugima, ali i sami sebi poušavaju nešto dokazati. Stručnjaci se slažu da je velika većina virusa napisana traljavo i nevješto. Vrlo vjerojatno nisu uspjeli kao programeri u pisanju nekih suvislih aplikacija, pa zašto onda ne dokazati sam sebi da ipak znaju programirati? U svakom slučaju, ovakva logika je umobolna. Zbog njihovih frustracija i programerskih onanija normalan svijet ispašta i troši nemale novce ne bi li im stao na kraj. Neki će reći da takve umobolnike treba pred streljački vod a neki će reći da ih treba liječiti u odgovarajućoj ustanovi. Moje stajalište? Sve o mom trenutnom raspoloženju. Nekad streljački vod, nekad ludara.

Za kraj. Kakve veze virusi crvi te ostala elektronička gamad i njihovi autori imaju s Macintoshem? Pa skoro nikakve, u tome je draž Maca. Na Macu postoji neznatan broj virusa. Mac zajednica je svojevrsna oaza mira koja je pošteđena scena s umobolnim luđacima iz filma Holiwoodske B produkcije s početka teksta. Zašto je tome tako, to nekom drugom prilikom.