Od 10. prosinca i u Južnoj Koreji znaju da će imati iPhone. Tamošnja birokracija (Korea Communication Commission, KCC) odobrila je ulazak naprave na njihovo tržište od sljedećeg proljeća. Čudna strogoća za zemlju koja izvozi toliko gadgeta!

Za to vrijeme ja sam se već bio ohladio od jednotjednog iskustva s iPhoneom, pa to iskustvo mogu opisati trijezne glave i, nadam se, slobodno od Jobsova polja distorzije stvarnosti.

To, dakako, neće biti lako, jer sam u tih tjedan dana imao privilegiju da ne moram ništa platiti, a nisam ni uspio saznati koliki sam trošak napravio, što je važan aspekt posjedovanja iPhonea i stjecanja predodžbe koji bi tko tarifni model izabrao. Jedino je sigurno da otključani iPhone neću kupiti; dodam još malo i kupim iMac.

Još od Jobsove promocije iPhonea 3G na WWDC-u znali smo da do kraja godine stiže u nas po crvenoj mrljici u obliku kifle na karti Europe. Hm, Slovenija ništa, BiH i Srbija ništa... Osjećali smo se pomalo povlašteno...

T-Mobile družina koja stoji iza hrvatskog iPhonea

Tada nismo znali da će koncesiju dobiti T-Mobile, ali tamo mora da jesu. Od ljetos se u T-Mobileu pripremaju za nastup iPhonea. Uspio sam onoga tjedna repova pred poslovnicama zaviriti među ljude tog svojevrsnog odbora za doček. Shvatio sam da su između njih osamdesetak samo dvojica zadužena za tehnički aspekt nastupa tog uređaja u nas. Možda se tome može zahvaliti što su prodavači te naprave za pultom standardizirano izobraženi, ali još nije postavljen server koji omogućuje (za sada) glavni feature, prednost imanja legalnog iPhonea, Visual Voicemail.

Josip Žagar - glavni softveraš za iPhone u T-Mobileu

A on je, teoretski, toliko praktičan. "Zvao me je onaj pikzibner, također znam i što mi to hoće kći, ali što je htio šef dok sam bio na sastanku, to želim čuti prije preslušavanja svih trica i kučina koje su se naselile u voice mailbox." E, takvo biranje omogućuje Visual Voicemail, a za sada to u nas ne radi.

To je tek jedna od onih korisničkih caka kojima Jobs mazi svoje kupce. Sad se pokazuje, Amerikanci su kupujući prvu verziju iPhonea bili pokusni kunići. Tamo ima dovoljno luđaka koji su opsjednutim ranim prihvaćanjem novih igrački da se u ostatku svijeta napravi hype, napune fondovi ispražnjeni na razvoj i tek onda pošteno napravljenom drugom verzijom uređaja izađe s pravom verzijom telefona. Pravom verzijom?

Gledajući što sve iPhone 3G danas "ne može" čini se da kupci ipak ne dobijaju sve za što je on objektivno sposoban. Eto, ne može slati MMS. Meni to osobno i ne nedostaje, jer mi je bedasto da sliku snimljenu na 1600*1200 piksela šaljem smanjenu na 640*480, a to još košta k'o svetog Petra kajgana. U životu sam poslao samo dva MMS-a: kad sam preklani neočekivano osvanuo u Budimpešti pa sam zaprepastio familiju i znance što sam se slikao pred Margaretskim mostom, te lani kad sam slike slao s vrha vulkana na Tenerifeu. OK, mogu razumjeti potrošače kojima su trivijalniji događaji mnogo važniji od ovih mojih, pa će prije nego što stisnu "šalji" u sebi reći "neka košta koliko košta" - na veselje telekom operatera. Ali iPhone to ne može. Točnije, prije bih rekao da mu je to onemogućeno, nego što bi mu to bilo tehnički nemoguće. I pojma nemam zašto. Možda zato jer je slike, što je istina, pametnije slati mailom.

Jednako tako vjerujem da je iz nepoznatih razloga onemogućeno snimanje videa iPhoneom. Jobs je, naravno, u svom stilu izobličavajući stvarnost svojedobno taj nedostatak, kao i prijašnji nedostatak njegovih 3G osobina, pravdao strahom od loših prvih recenzija zbog osrednjih vremena trajanja baterije (meni je trajala solidnih 2-3 dana). Izlika se sada valjda reciklira i u temi s videom, iako vidim da se malo tko buni na trajanje baterija ako se snima nezavisnom aplikacijom. Bit će tih neshvatljivih restrikcija još, kao što će biti i objava o revoluciji, kad se firmwareom ili čime već, pod firmom napretka, otključa još poneki neaktivni potencijal toga telefona. U evoluciji će mu valjda uskoro dodti i LED rasvjetu toj kameri(ci).

Vjerojatno će i svojevrsna "revolucija" biti i kad jednoga dana iPhone također dobije unibody školjku, pa će se moći zamijeniti baterija. To je, inače, stara boljka koja se zamjera Appleovim gadgetima još od prve generacije iPoda. Mogu samo nagađati zašto je tomu tako. A nagađam ovo: 20% je u skraćivanju životnog vijeka sprave čije će ostale osobine potaknuti kupca da hitno kupi zamjenu, a 80% je u tome što Jobs ili Ive ne podnose lomne poklopce baterija i noktolomne postupke njihovog otklapanja.

A sada dosta surove stvarnosti i prepustimo se idili. Imam iPhone i uživam. Šaljem i primam mail s Googleova accounta i bezobrazno ostavljam sig da je on poslan s iPhonea. Ljudi to zamjećuju i zavide :-). Ovo iskustvo za mene nije bila dovoljno izazovno da bih svoj bivši .mac account osvježio u današnji MobileMe. Em je skupo (99 dolara godišnje), em bez mojega i zauvijek mojega iPhonea i od toga što je skupo meni nije dovoljno samo za Macane iz moje kuće. Uz malo gnjavaže imat ću to sve besplatno s Googleovim accountom. Nakon sramotnih dječjih bolesti na startu usluge MobileMe, čini se da se s njime živi mnogo jednostavnije. I bez mene ima dovoljno naivnih, a ja ću se jednoga dana stisnuti...

Dakle, imam iPhone i uživam. Zvoni, a ja ga potezanjem slajdera, koji je neizbježivo elegantna gesta, budim i odgovaram. Mljac, doživljaj! Kad ne znam što bih, ili nešto negdje čekam, slušalice su stalno u ušima. Osam gigabajta ni izdaleka nije ono što imam od glazbe, pa se između dva računala, kod kuće i na poslu, svako malo odlučujem za neke svoje playliste koje puštam da me iznenađuju u shuffle modu. Moram pažljivo sastavljati playliste jer, želim li ikakvu drugu funkcionalnost na tom telefonu, moram kalkulirati sa slobodnom memorijom. Isprva sam ga toliko napunio bez playlista da u jednom trentku nisam mogao snimiti zanimljivu fotografiju za koju se pružila prilika! Kad sam to obavio, mogao sam snimati, ali sve je to bilo nekako navučeno, i više radi testa, nego zato što je za fotografiranje postojao pravi razlog.

Osim što nema dosvjetljavanja, kameri se ne može ništa prigovoriti. Da ima više megapiksela, bilo bi manje mjesta za spremanje slika (zbog većih datoteka), a na slikama bi do izražaja došli svi nedostaci optike. Ta optika ne može biti osjetno bolja i pametna je Appleova odluka da se, kao neki drugi proizvođači, ne bahati s jačim senzorom. Znači, nema snimanja na tulumima, po birtijama i na poslu; kad ima dovoljno svjetla slike su inače živahne i zadovoljavajuće oštre, to prije što slutim da će ih se rijetko pregledavati na ičem drugom osim iPhoneu. A rezolucija je više nego dovoljna da se kopije izrade kod fotografa.

Jedna me sistemska stvar muči: Safari ne prikazuje stranice pod Flashom. Apple igra neku prljavu igru s Adobeom kojemu (za sada) ne dopušta da se Flash instalira. OK, čekamo neki novi standard za vektorsku grafiku ili što već, a i Flash je, otkako ga je Adobe preuzeo od Macromedie postao bloatware. Međutim, potpuno je neshvatljivo što je Flash zapravo integriran u iPhoneov OS! Dokaz je što bez Flasha nema YouTubea. Pa ti sad budi pametan!

Pokazuje se da je YouTube, mimo browsera, jako adiktivan dodatak iPhoneu. Lijepo i praktično pamti vlasnikove posljednje izbore (meni je uvijek na vrhu bio broj "Riječke pičke" live Leta 3) i naprosto mami da posebo istražuješ videoglazbu onoga što ti se sluša, a nemaš toga trenutka prekrcano iz iTunesa.

Slušajući glazbu shvatio sam da je, kao i iPod, iPhone prilično izbirljiv. Neke je MP3 datoteke (snimljene kao VBR MP3) odbijao reproducirati. A osim toga moram se pomiriti da iPhone vjerojatno nikad neće reproducirati druge otvorene formate kao što je Ogg. Onaj tko zna čemu ti formati služe (a izvori za audio i video su barem Wikipedia i Archive.org) ostat će jako frustriran, jer će se morati gnjaviti da neke stvari konvertira u iPhoneu jestiv format. Mada, ne zanosim se da pripadam iole značajnijem broju korisnika koji u nedostatku šireg izbora formata vidi bilo kakav nedostatak, ali ja volim imati izbor, makar ga i ne koristio.

Još jedna zanimljiva stvar iPhonea G3 je igranje GPS navigacijom. Ne sumnjam da ta usluga mahnito sisa juhu iz baterije, pa sam GPS (i Bluetooth) uključivao samo kad mi se to činilo zanimljivim. Uz Google Maps to i nije osobito precizan uređaj, pa ni upotrebljiv. Meni bi najosobnije bio koristan vrlo daleko od bilo kakve ceste, na pješačenju u divljini, ali GPS navigacija kao da je generalno zamišljena za vozače u automobilu. S hardverom koji to omogućuje, mogu zamisliti iPhone potpuno integriran u automobil u vodoravnom položaju uz neke pristojne karte. Ali, jao! iPhoneu se ne može dodati nikakvo proširenje npr. micro SD karticom. Možda Android još nije konkurent iPhoneu, mada je dosta izvjesno da će imati pristojnu navigaciju, ali već nekoliko tvrtki koje proizvode automobilsku navigaciju ili već proizvode, ili najavljuju da će proizvoditi uređaje kojima se usput i telefonira. Ne treba se zavaravati, i iPhone je naprava kojom se usput telefonira i to vrlo kvalitetno, ali navigacija temeljena samo na Googleovim mapama jednostavno nije ništa bolje od kuriozne zabave.

Gospodin Jones na iPhoneu

Kad smo već kod zabave, uspio sam s DVD-a skrckati "Indianu Jonesa i Kraljevstvo kristalne lubanje". Datoteka je za film koji traje više od dva sata bila pristojno kompaktna, malo manja od 500 megabajta. Dakako, titlove ni u kojemu formatu iPhone ne poznaje. Za Amerikanca se i ne očekuje da gleda npr. francuske filmove s titlovima... No film je odmah stvorilo gužvu u memorijskim resursima. Poželio sam pobacati nešto glazbe, ali jao, to ide samo preko sinkronizacije iTunesima. Ako sam htio više mjesta, morao sam bacati fotke. Začudo, to sam mogao i nisam ovisio o iPhotou na Macu... Tumačim si to time jer Apple nema adekvatne besplatne fotografske aplikacije za Widowse u kojoj bi integrirao i nekakvu financijsku mužnju korisnika. Ponekad poželim i da nema ni iTunese, jer ovdje oni služe samo kao kugla vezana debelim lancem.

OK, ima bezbroj načina za prevariti prokletu napravu, a osnovni je jailbreak. Ne mogu zamisliti da će sloboda na iPhone doći brže nego za dvije-tri godine, kad isteknu i posljednji Appleovi ekskluzivni ugovori s najvećim telekomima, počevši od AT&T-a u SAD-u.

Kad sam sada sve ovo nabrojao, čini mi se da je za mene mnogo poželjniji uređaj iPod Touch, a on ima 32 GB i ne veže me lancem ni sa kime. A telefon i onako imam od firme. I operater nije T-Mobile.

Znači, i kad bih si priuštio iPhone, ne bi mi služio kao telefon na kojeg me najviše traže i na kojemu imam i mjesčni budžet koji plaća netko drugi. Jednoga dana firma će me htjeti maltretirati svojim korporativnim spamom, ali do toga vremena sigrno ću već dobiti Blackberry. Za sada to firma i ne pomišlja, iako da se menepita, radije bih izeo "fire-and-forget" iPhone, nego igračku za nerdove, Blackberry.

OK, pogledajmo onda ostatak iPhonea kao iPod Touch. Pri tome prvenstveno mislim na komunikaciju putem slobodnih WiFi hotspotova. Toga se u nas ne sreće previše, a u posljednjih se nekoliko godina situacija promijenila i na terenu. Niti veliki gradovi, a kamo li hoteli ili aerodromi, ne nude više besplatan brzi signal. U T-Mobileovu sitnopisu ugovora piše ponešto i o data tarifama, odvojenima od telefonije. Štoviše, čak i o data-roamingu! Brrr! Ta me vrsta pohlepe jako odbija, iako, opet, ne sumnjam da će se horde korisnika s time miriti, jednako kao što pristaju na kupovinu ringtona dvaput skupljeg nego cijele melodije u iTMS-u, kao što pristaju i na pljačku MMS-om...

Jer upravo tome služi Božić: da se kupuje bez upotrebe mozga, da su svi raznježeni, i da ti stalno netko zavlači ruku u džep i prebire po novcu, pa ti stalno fali sitniša pred automatom za kavu. Pitam se, samo, kad će Starbucks u Hrvatsku. Ja bih znao pomiriti lokanje hektolitara kave i besplatan WiFi.

A sve što nije WiFi, pa makar bio i 3G, na iPhoneu je sporo i skupo. Koliko skupo? E, to nisam uspio doznati. To su iznenađenja koja stižu s telekomunikacijskim računima početkom veljače, a ja sam toga bio oslobođen.

I sad me na kraju proglasite starim gunđalom. Dakako, hoćete. I imat ćete pravo jer od telefona tražim previše, da radi ono što može i da u svemu tome još ne gledam i podlu kapitalističku urotu.

Onaj ljepši dio kapitalizma u iPhoneu je doista neodoljiv: obožavaš ga držati u ruci, obožavaš sve geste kojima upravljaš, obožavaš kako ti se zavlači pod kožu i on sam zapravo, više nego drugi, tebe i tvoje primjedbe najžešće vrijeđa kako kakvog zelenog Grinča koji iz nepoznatoga razloga hoće provjetriti ružičastu izmaglicu božićne čarolije koja se, po prirodi ove naprave, razvlači kroz cijelu godinu. OK, OK, junački ćemo otrpjeti čestitku T-Mobilea jednom na mjesec. Naći ćemo si nekakvi silikonski zaštitni prezervativ za iPhone da se na blještavo kućište ne lijepe naši otisci prstiju (ja sam to efikasno rješavao krpicom od mikrovlakana) i živjet ćemo sretno sve dok ne izađe njegova nova generacija, kad ćemo biti frustrirani, kao kupci prve generacije.

Jednom će iPhone biti idealan uređaj, što obećava i danas. Sistemaš iz T-Mobilea ne da ga iz ruke, jer se remote prijavljuje na svoj server pod Windowsima, a isto tako jednom ćemo se mi preko WiFija i interneta logirati na svoj Mac i sinkronizirati neku novu playlistu.

Remote pristup na Windows stroj

Jednoga dana bit će on i Skype telefon, ali će u to vrijeme morati biti puno gušća mreža besplatnih komunalnih hotspotova. Nevjerojatno na koliko nas to idealnoga iPhone asocira i sve nekako zvuči kao science fiction. No, s druge strane, dojam je da i s 3G iPhoneom mi postajemo pokusni kunići koji jedva čekaju neko unapređenje potencijalno odličnog uređaja. Ja mora da sam tamo, u prvoj polovici devedesetih još i Newtona zamišljao kao uređaj kojemu još samo nedostaje telefonija... Ali to je dio moje privatne neznanstvene fikcije.

Dio te sci-fi čarolije unatoč svemu neporeciv je, osjeti se i doista mi je napravu na kraju bilo teško vratiti. Štoviše, resetiranje prekrcane naprave na tvorničke postavke trajalo je punih sat i 15 minuta. Teška bol. Proći će.