Kako je većina jabučara, bliže gerijatriji, nego pionirima pokrećem ovu temu. Ime teme kaže sve i nije nostalgija prema komodorcima, mada i o tome možete pisati, nego je tema općenita, pa je i stavljana pod podforum razno.

Evo mojih nekih prvih nostaličarskih sjećanja. Nekad je sadašnja Avenija Dubrovnik, bila odmaknuta od zgrade cca 60-70 m. Bila je jedna velika livada s drvećem, gdje su ljudi kad je bilo lijepo vrijeme izlazili van, stavljali deke i imali piknik u prirodi. Cesta je imala dvije trake i tu i tamo je prošao koji auto. Kao mali stalno sam se igrao u parku i kad god pogledate na prozore na njima je bilo puno ljudi. Ljudi su stalno više-manje bili na prozorima i sa susjednim prozorom i ljudima na njima čavrljali. Većina ljudi je bila sa sela i osjećali su se zarobljeni u tim stanovima, kao u nekoj krletki. Druženja su bila skoro, pa obavezna, odlazak na kavu ili neko piće, a nerijetko se je moga čuti i neka pjesma.

Danas ja kako puno šetam i često bacim pogled na prozore, ne vidim skoro nikoga da "bulji" kroz prozor i kad je lijepo vrijeme. Svatko se je otuđio i živi samo svoj život. Evo ja u svom stubištu od 16 stanova, poznam možda polovicu stanara, kad netko prođe bude dobar dan i to je to.

Sjećam se još i da su hrenovke mirisale Imali smo gavrilović dućan i kad su došle hrenovke, to se je osjetilo...evo toliko za početak od mene.

Dok sam bio 5-6. osnovne, znali bi za zadaću dobiti da brojimo koliko ima brodova na sidru pred riječkom lukom. Više od 10 nije bila nikakva rijetkost. Tko je imao kanoćal (dvogled, dalekozor), još bi zapisivao pod kojom zastavom koji brod plovi, možda i ime.
Danas bude jedan ili nijedan. Je. Kontejneraši su, i pretovar je onim polurobotiziranim dizalicama, ali isto… tužan sam nekako. Grad živi od pečalbe i terenskih poslova, šverca i nešto turizma.

Prije desetak godina sam s nekoliko prijatelja bio u pratnji djece koja su išla na rukometni turnir u Švedsku. Iznajmili smo apartman i prvu večer počeli vaditi ono kaj smo ponijeli a nismo pojeli po putu. Kobasice, špek (onaj dimljeni mesnati kaj cijela kuća miriši po njemu), paradajz, paprika... Bilo je par konzervi a među njima dvije koje bi, da smo u reklami , bilo onako osvijetljene zlatnom krunom. Mesni doručak. Kad je frend uzel onaj mali nožić kaj je nekad služil za otvaranje konzervi, pa ritmičnim pokretima počeo otvarat prvu, nas par starijih (bili u JNA), počeli smo slinit ko pas na kobasicu. Miris salamure počeo se širiti kuhinjom a receptori za glad počeli su slati poruku my precious, my precious. U nekih par sekundi kao na nekom ringišpilu vidio sam slike kuhinje i bake, pohanog mesnog doručka (jer nije bilo mesa), JNA, SDO-a. I kad je nestalo, a nestalo je brzo, ostao je samo još onaj vonj u zraku kao mješavina uspomena na neka druga i drugačija vremena.

Za one mlađe šifrarnik pojmova
JNA- jugoslavenska narodna armija
SDO-suhi dnevni obrok

Otvarač konzervi

Sjećam se da su moji pred svaku zimu radili OBILNU zimnicu. Obavezno ajvar, krastavci, paprika, kiselo zelje. 29.11 se znalo - kolinje, kupljene polovice preko "sindikata" i onda izrada čvaraka, kobasica i priprema špeka za sušenje.

Iskreno, ja i dan danas njegujem taj običaj, s obzirom da živim na selu.

Ne znam spada li pod nostalgiju, ali ja se prvo sjetim majke koja je hodala po kuci sa remenom oko vrata i tukla me.

Meni je nostalgija koncerti bez mobitela, dovoljno parkirnih mjesta, pušenje u autobusima (međugradskim), TVi bez daljinskog, a od novijih, zvuk modema dok se spaja (handshake)..