Kako je većina jabučara, bliže gerijatriji, nego pionirima pokrećem ovu temu. Ime teme kaže sve i nije nostalgija prema komodorcima, mada i o tome možete pisati, nego je tema općenita, pa je i stavljana pod podforum razno.

Evo mojih nekih prvih nostaličarskih sjećanja. Nekad je sadašnja Avenija Dubrovnik, bila odmaknuta od zgrade cca 60-70 m. Bila je jedna velika livada s drvećem, gdje su ljudi kad je bilo lijepo vrijeme izlazili van, stavljali deke i imali piknik u prirodi. Cesta je imala dvije trake i tu i tamo je prošao koji auto. Kao mali stalno sam se igrao u parku i kad god pogledate na prozore na njima je bilo puno ljudi. Ljudi su stalno više-manje bili na prozorima i sa susjednim prozorom i ljudima na njima čavrljali. Većina ljudi je bila sa sela i osjećali su se zarobljeni u tim stanovima, kao u nekoj krletki. Druženja su bila skoro, pa obavezna, odlazak na kavu ili neko piće, a nerijetko se je moga čuti i neka pjesma.

Danas ja kako puno šetam i često bacim pogled na prozore, ne vidim skoro nikoga da "bulji" kroz prozor i kad je lijepo vrijeme. Svatko se je otuđio i živi samo svoj život. Evo ja u svom stubištu od 16 stanova, poznam možda polovicu stanara, kad netko prođe bude dobar dan i to je to.

Sjećam se još i da su hrenovke mirisale Imali smo gavrilović dućan i kad su došle hrenovke, to se je osjetilo...evo toliko za početak od mene.

Dok sam bio 5-6. osnovne, znali bi za zadaću dobiti da brojimo koliko ima brodova na sidru pred riječkom lukom. Više od 10 nije bila nikakva rijetkost. Tko je imao kanoćal (dvogled, dalekozor), još bi zapisivao pod kojom zastavom koji brod plovi, možda i ime.
Danas bude jedan ili nijedan. Je. Kontejneraši su, i pretovar je onim polurobotiziranim dizalicama, ali isto… tužan sam nekako. Grad živi od pečalbe i terenskih poslova, šverca i nešto turizma.

Prije desetak godina sam s nekoliko prijatelja bio u pratnji djece koja su išla na rukometni turnir u Švedsku. Iznajmili smo apartman i prvu večer počeli vaditi ono kaj smo ponijeli a nismo pojeli po putu. Kobasice, špek (onaj dimljeni mesnati kaj cijela kuća miriši po njemu), paradajz, paprika... Bilo je par konzervi a među njima dvije koje bi, da smo u reklami , bilo onako osvijetljene zlatnom krunom. Mesni doručak. Kad je frend uzel onaj mali nožić kaj je nekad služil za otvaranje konzervi, pa ritmičnim pokretima počeo otvarat prvu, nas par starijih (bili u JNA), počeli smo slinit ko pas na kobasicu. Miris salamure počeo se širiti kuhinjom a receptori za glad počeli su slati poruku my precious, my precious. U nekih par sekundi kao na nekom ringišpilu vidio sam slike kuhinje i bake, pohanog mesnog doručka (jer nije bilo mesa), JNA, SDO-a. I kad je nestalo, a nestalo je brzo, ostao je samo još onaj vonj u zraku kao mješavina uspomena na neka druga i drugačija vremena.

Za one mlađe šifrarnik pojmova
JNA- jugoslavenska narodna armija
SDO-suhi dnevni obrok

Otvarač konzervi

Sjećam se da su moji pred svaku zimu radili OBILNU zimnicu. Obavezno ajvar, krastavci, paprika, kiselo zelje. 29.11 se znalo - kolinje, kupljene polovice preko "sindikata" i onda izrada čvaraka, kobasica i priprema špeka za sušenje.

Iskreno, ja i dan danas njegujem taj običaj, s obzirom da živim na selu.

Ne znam spada li pod nostalgiju, ali ja se prvo sjetim majke koja je hodala po kuci sa remenom oko vrata i tukla me.

Meni je nostalgija koncerti bez mobitela, dovoljno parkirnih mjesta, pušenje u autobusima (međugradskim), TVi bez daljinskog, a od novijih, zvuk modema dok se spaja (handshake)..

Boombox. Pink Floyd's Momentary lapse of reason - muzika, uz koju su mi se prvi puta u životu digle dlake. Amiga, sladoled Cremissimo i hrpa frenda po cijele dane uz Blood Money (i ostale Psygnosis igrice). Basket do onemoglosti. Bicikl. Pomfri u vrečicama na kiosku. Stopiranje bez ikakve pomisli. Telefonske kartice... uff ima toga...

accom kaže:


Uf, pošto sam iz Zagreba nisam nešto stopirao u životu, tek ko klinac na moru i kasnije 1995. u uniformi.

Uglavnom, 1984. sa 17 godina idemo mi na more. Tri frenda. Ja sam imao ukupno 200 DEM i to je bilo sve za 15 dana mora. Nekako do Crikve - ko tipični Purgeri - pa na Krk, pa Mali Lošinj pa Pula pa Rovinj, nazad Pula, brodom do Zadra, Bibinje i na poslijetku u Zagreb. To je bilo vrijeme.

Stopiranje, švercanje, spavanje gdjegod. Htjeli smo se prošvercati i u Čikat na Lošinju ali smo brzo shvatili da je to loša ideja jer smo tamo slušali zaštitare kako si dojavljuju na walky-talky o pokušaju "proboja" sa južne strane i odmah njih trojica idu riješiti problem. A od cure koja je bila u kampu kod koje smo kao došli smo čuli da nekad znaju u 3 ujutro banuti u šator ilegalcima i izbaciti ih van. Pa smo tu noć pokušali spavati na plaži. Bili smo negdje vani do 2-3 ujutro i kad se malo smirilo našli miran kutak na plaži. Tek što sam oko sklopio, milicajac nas budi oko 6 ujutro, NE MOŽETE TU SPAVATI! Zora, tek otvaram oči i shvaćam da smo legli kojih 30 metara od zgrade na kojoj piše MILICIJA.

Na kraju smo otišli 3 noći u hotel C kategorije u glavnoj luci gdje je polupansion bio jeftiniji nego boravak u kampu. Fino sam se naspavao ta tri dana pa smo mogli dalje.

Doma se uopće nisam javio do povratka. Mobitela naravno nije bilo a pošte su u ono doba bile krcate turistima u redu za telefon.

Miris pečenih jaja od kokoši koja je slobodno šetala kod bake na selu, na ghee maslacu od krave ( isto bakine) koja je svaki dan bila vani na ispaši. E to, više ne postoji.
A kuća propada, nema više nikog tu....

Kad smo kod klope, neke stvari koje su neponovljive.
- Carnex paštete
- Kinder lada i Eurokrem + Euroblok čokolada
- Medine loptice, medenjaci
- Sljeme kuhana šunka u konzervi
- Sljeme teleće hrenovke
- Ajvar Vitaminka
-Dona i Fructal sokovi
- Klara piroške sa sirom
- Sladoled iz automata (bio je samo vanilija i čokolada)
- Traubisoda (nije vino, nije voda)
- Pipi, Deit, Swing
- Jogurt u piramida tetrapaku
- Svježe mlijeko u vrečici (pa kad ti vrećica pukne, ajme veselja!)

Nastavite niz ako sam nešto izostavio.

A najjace - zvakace gume u obliku cigareta!

A Brooklyn žvakaće iz Trsta? Meni su najdraže bile s okusom cimeta (one neke crvenkasto-smeđe boje omota).

U Trst su mater i pokojni otac, inpokojni kumovi išli po rižu, traperice, 3 sloja najlonki… e da Smayoo, bile su i Baltazar i Efecta zvake (žvakala ih polupijana profesorica iz nacrtne geometrije u srednjoj) GŠC Zagreb!

Riba kaže:

TO! ... šta bi danas rekli dušebrižnici za njih

A za nas koji smo totalna gerijatrija, Mendo i Slavica!

drpongrac23 kaže:

To je to! A kad se samo sjetim ćevapa iz kioska na Trešnjevačkom placu. Puno puta je bila samo lepinja sa nalo luka i senfa ako je teta bila dobre volje. To su bili dani!

Ili burek u kiosku na glavnom željezničkom kolodvoru u ZG

Treba komentar?



Quickshoot II



+



Treba i za ovo komentar?!?

Fali samo Bagatov šarafciger od šivaće mašine za naštimavati azimut glave.

Točno takav komplet sam imao kao klinac u osnovnoj školi i onda ga prodao u srednjoj kada su me zaokupile druge zanimacije

Borisone kaže:


Mi smo to radili od malog čavla, primjerenog promjera. Vrh bismo narašpali u obliku šrafcigera, a gornji dio bismo savinuli u škripu (u naopako L) da se može lakše okretati.

To ste bili vi, bogataši, koji ste imali čavala na bacanje. Mi smo morali mamama krasti šrafciger iz šivaće mašine.

smayoo kaže:


Je, samo nam je falilo da izgubimo taj šrafciger, pa da nas stara pita di je
Al imaš pravo... Imali smo toliko čavala (da ne kažem eksera) da smo od stare kuhinjske daske za valjanje tijesta mogli napraviti fliper. Da ne pričam o tome koliko kuhinjski gumica je trebalo za sve odbojnike na fliperu

Gjuroo kaže:



Ajme

Na ovo sam i zaboravio!!!

Kakva smo mi djeca bili kada smo mogli "zamijeniti" pravi fliper sa takvim složencima i biti sretni.

Riba kaže:

Riba kaže:


Nije te tukla, vec odgajala.
To je bila provjerena metoda odgoja stoljecima prije.

jura22 kaže:


Da, provjerena metoda kojom se stvaraju novi nasilnici.

Ovdje nas ima dosta koji smo prevalili 1/2 stoljeca i nismo nikakvi nasilnici.