Potrebna su neka razjašnjenja o tome kako novine rade, možda ne kao utjeha Davoru koji je sablažnjen prikazom priče i iPodu i ostalim svinjarijama koje su se mogle pročitati u Jutranjem listu prošle srijede.

Prvo, rečena autorica (Jasmina badovinac) iz Jutarnjeg lista je moja omiljenja trash plavuša. Nema njoj ravnoga među autorima ikad ičeg napisanog u informatičkim tehnologijama. Ne mogu dočekati srijedu kako bih u bilo čemu čega se dotakne vidio "touch of her genius". S obzirom na područje koje poznajemo, ovim je doista nadmašila sve živo... No, Jasminu treba voljeti tako da se njenim umotvorjima smijemo jedro i glasno. Bez takvih pojava svijet bi bio puno sumorniji. Svake druge "naočari" za čitanje Jasmine Badovinac, iz tjedna u tjedan, vodile bi do očaja i samoubojstva. Ona je egzemplar jednoga tipa ljudi koji uspijevaju preživjeti u novinama - ne zahvaljujući svojim osobinama (nesposobna za preživljavanje) - po čemu se vidi koliko upravo to područje novinama znači. A znači malo. Raspitivao sam se o dotičnoj i odgovor je (parafrazirano) bio: Ma za**bi! Neka to puni, neka oglašivači plaćaju i to je sve... Rečenoj i onako ne daju iole važne teme ni u IT području. Obično nas zabavlja "testovima" mobitela i neupućenom prepisivanju sitnica s weba.
Osim te kategorije autora (a nećete vjerovati, postoji i ta kategorija urednika u računalnim mjesečnicima), u tom je staležu novinara još gomila sivih, neosviještenih i sad-će-16-sati-žurim-kući novinara i urednika. Tim ljudima ništa nije u onome što čini razliku: da je nešto loše ili dobro. dapače, ako NE POSTOJI u tekstovima nešto što čini razliku, to se mirnije spava.
Naravno, ta masovna siva kategorija parazita također će dočekati penziju... brinuči jedino o tome da izbjegnu sve stresove koji se mogu izbjeći.

Postoji i minimum autora koji nešto znaju, koji znaju u čemu je razlika, koji signalziraju trendove... ali, što to vrijedi. Obično su - da ne bi remetili hibernaciju ostalih, a posebno da ne bi uznemrivali oglašivače, što znači i "sive"... - stjerani u rezervat kolumni.

Da bi se u mainstream IT štampi reklo "popu pop, a bobu bob" mora postojati kritična skupina ljudi koja bi se vatreno zalagala za to da se stvari sa stavom objavljuju (i opremom još naglase), makar imali i suprotno mišljenje od autora.Jedan autor nikada ne može "probiti" nemotiviranoga urednika. On najprije sve štiti od "talasanja". Iako je novinstvo po definiciji "donošenje novosti" ta vrsta urednika je zapravo filtar za novo, makar to novo bilo i tiražno, makar bilo relevantno.

Ja sam osobno podosta godinica proveo u stalnom pokušavanju "probijanja" takvoga stanja. I moje iskustvo - a sada pokušavam svrdlati o tome da računalne teme postanu svakidašnje, ako su relevantne za svakidašnjicu - obično kaže da se stvari slabo mijenjaju. Moje najfriškije jurišanje na neke vjetrenjače su fenomenološka tema o iPodu (još nije izašla iako je već tjednima gotova!), a još nemam hrabrosti pročitati od početka do kraja ono što mi je danas izašlo u novinama: pisao sam o vrlo aktualnom fenomenu (kojega je malo tko svjestan) kako su danas Windowsi platforma gotovo na rubu funkcionalnosti, a taj se fenomen kao masovan, među najmasovnijim userima, znatno ubrzao u zadnjih cca pola godine i doista je STVARAN. Ljudima njihovi kompovi masovno DOISTA ne rade. Tipovi poput Lucijana Carića (iz Qubisa) samo se poigravaju nastupima u medijima minorizirajući ili prenaglašavajući probleme koji su stvarnost, ovisno o tome koliko im ide u prilog kakav nastup. (znam da Mac populacija ne mora i većinom nije svjesna masovne pošasti virusa, spywarea i svega ostalog što se diglo na novu potenciju... i treba uživati u tome). Znam da je dobro proučenom problemu u mom članku i nekoliko apsolutno friških alarmantnih novosti, nakrcan podacima, napravljen masakr jer sam već dijagonalnim čitanjem pronašao tonu brainless tipfelera koje nisam sam napisao.

No, do sljedeće prilike.

Jedna buduća vijest - npr. objava da Longhorn nikada neće izaći - a što se tiče svih pismenih ljudi, pojavit će se možda među sitnim i uglavnom anonimnim bizarnostima na zadnjoj stranici. Ali će "čitateljskoj publici" biti puno "zanimljivije" ako bi se opisalo koliko su Bill & Melinda gooolemi, huuuuge, gargantuan... dobrotvori.

Sve ostalo vrijedi otrpjeti, a, velim, nekim stvarima se treba iskreno i glasno smijati.
Tek da elemntarno očuvaš zdravlje, jer bi moglo trebati još koju godinu.

PS: moglo je ovo i u članke, ali volim razgovarati s ljudima, makar se i svađao... Ne, nikoga ne pozivam na flame, samo molim za tihu sućut...

rispekt

Evo zašto ja volim MAK-a!

Blago onom ko nema pojma o cemu takvi "plavi strucnjaci" pisu.
Mozda bi ova poruka mogla medju clanke ili na naslovnu. Steta da se vremenom zagubi.

Na žalost, čovjek u mojim godinama dođe često do "puknuća" čitajući novine, a kak ja, što su već neki i primjetili baš ne stojim dobro s živcima, najčešće u zadnje vrijeme novine samo pregledam, štiteći svoj intelekt, srce i mir.
Budući kakvih sve, ne samo neistina, nego stvarno, kak MAK (zgodno?!?) veli, teških diletantopoltronskih budalaština i kako za novinarstvo baš ne ide riječ zločin, i bez obzira kaj je vrlo popularna kad nas, susdržal bi se od komentara
ALI... zato obavezno čitamo neke članke nekih novinara, naravno čast nam je čak časkati i komentirati s jednim od čitanih autora, ovdje na Jabučnjaku, zbog njega sam i progovoril u ovom forumu. Ima još i još..."makova" ima još onih kojima je stalo, naravno njima sam se samo i obratil, ostali nek se ne uvrede, ali ne vjerujem da će i shvatiti, oni su ipak paralelni svijet!

A sad malo obratnih argumenata: ima jedna, naravno, POGREŠNA predrasuda u ljudima koji pišu u novinama. To je jedan od "evergreena" koji je nekoć važio prvenstveno za kritiku:

"Oni koji ne znaju ili nisu nadareni za (napisati skladbu, slikati sliku, živjeti za film i napraviti ga...) onda odlaze u novine i pišu kritike. Ta se predrasuda širi na cijelo novinarstvo. Svaka je struka nezadovoljna onim o čemu za sve, svaki dan, pišu "univerzalne neznalice/sveznalice".

Pogreška te predrasude je u najmanju ruku vrijedna ove usporedbe: sve se žene znaju ševiti (?) ali malo se koja to svoje znanje usudi staviti na kušnju tržišta. Je li opravdano da udane monogamne žene preziru erotsku vještinu profesionalki?

I kao što kupac (navodno pravedno) presuđuje svakom proizvodu, da je dobar ili loš, pa bi tako jedan usporedivi sud bila tiraža, udio u tržištu, broj prodanih primjeraka, gledalaca, ulaznica... tako i novine 1) uzimaju za pravo i trebaju izvještavati o novostima 2) izricati svoj vrednosni sud o onome što je vani, neovisno o tržišnom uspjehu.

Hoću reći, kao što svaki novi proizvod ima neku svoju vrijednost, kao što neka javna vještina ima neku svoju vrijednost, tako je i PISANJE o tim fenomenima samo umijeće pisanja, a njegova bi se vjerodostojnost navodno trebala potvrđivati čitanošću ili povjerenjem. Naravno, članke pišu uvijek živi ljudi (za sada, bar za tiskano novinarstvo, to još ne rade botovi) pa su oni upućeni ili neupućeni, pismeni ili nepismeni, s idejom ili bez nje, majstori prezentacije ideje ili nemaštoviti kompilatori. No, kao što user nikada ne mora dokazivati da zna napraviti kompjuter koji je kupio, a i samom tom kupovinom je stekao sva prava da kupljenim bude objetivno ili subjektivno zadovoljan ili ne (bio u pravu ili ne), tako i samim time što ima priliku da uzastopno objavljuje, onaj koji piše kritike ima sva prava svoje stavove izlagati javnom pogledu (pa i podsmijehu). Jer to je pisanje, a ne skladanje ili snimanje filmova.

Eto, to bi trebalo stajati iznad onoga što sam pisao o ružnom u novinama. Ono unutar njih su debliteti, ni manji ni veći nego i drugdje (ja volim reći kako je postotak idiota u cijelom pučanstvu jednak među smetlarima i među biskupima), no ono što nikako ne treba smetnuti s uma jest kako su upravo takve novine, upravo takvi političari, upravo takvi filmaši, romanopisci, pjesnici... naša stvarnost. Nemamo drugu stvarnost osim te, ma koliko htjeli, zamišljali ili neutemeljeno fantazirali kako sve može biti bolje, ljepše, fukcionalnije, uljuđenije...

Sasvim ste lijepo napisali, kolega.