Neki dan sam se našao u sukobu mišljenja s nekim poznanicima. Radi se o temi o kojoj zaista malo znam pa me zanima mišljenje, odnosno stav onih koji su aktivni, kao treneri, ili kao sportaši-amateri, u nekom sportskom klubu ili savezu.

Zamislite, dakle, neki (bilo koji) individualni olimpijski sport, koji ne uživa nikakvu osobitu popularnost (kao skijanje ili tenis) i prvenstvo Hrvatske u tom sportu, za dobne skupine do 12, 12-14 i 14-16 godina, dakle radi se o djeci. Djeci koja vole taj sport, rado u njemu sudjeluju, čak iako nemaju šanse za pobjedu.

Zamislite jedno konkretno dijete koje ne postiže nikakav zapažen rezultat, ni zapaženo dobar, ni zapaženo loš. Tu je negdje, oko sredine. Iznimno rado i s veseljem ide na treninge, ne muči ga to što ne pobjeđuje, dođe i na taj turnir jer je trener rekao da svi dođu. Odradi svoje, korektno, dajući sve od sebe i ostvari svoj osrednji rezultat.

Naglašavam - nema tuge, nema suza. Sve je OK. Družilo se s drugima, bilo im je lijepo, svi sretni i veseli.

Međutim postoji neki potpuno nevezani problem, čisto logističke prirode (npr. mora stići na autobus da se vrati kući jer je nedjelja i ako promaši taj, idući ide tek za 4h, ili sad ima priliku povesti se s nekim, a kasnije ne zna kako će, ili mora stići na neku drugu aktivnost koja nema veze s ovom, ili možda jednostavno želi stići prijatelju na proslavu rođendana). Dakle, ništa sudbinski teško, ali eto, jedan običan svakodnevni objektivan razlog radi kojeg to dijete treba otići prije proglašenja pobjednika. Dakle, NE PRIJE nego je natjecanje završeno, nego NAKON što je natjecanje gotovo, ali prije proglašenja pobjednika. Sve je gotovo, rekviziti se pakiraju, sportski teren se prazni, slijedi čekanje od 45-60 minuta dok se provjeravaju rezultati prije objave te proglašenje pobjednika, dodjela medalja, itd.

Molim, dakle, mišljenje ljudi koji su treneri djeci u sportskim klubovima (ili su to aktivno radili), ili ljudi koji su bili (ili jesu) aktivni sportaši-amateri u dječjoj dobi. Da li je to (da dijete uredno i korektno odradi natjecanje i onda treba otići prije proglašenja pobjednika):

a) OK, neka ide, u čemu je problem?

b) Hm, pa nije to baš ok, ali ajde, nije postiglo neki osobit uspjeh pa nije ni bitno.

c) Kao pod b, samo uz dodatak - neka ne prijeđe u naviku, to je samo ovaj put!

d) To bi bilo jako neodgovorno. Ako mora ići, neka ide, ali neka više ne dolazi na natjecanja!

e) Kako ga nije sramota to uopće pitati???!! Natjecanje nije završeno dok se ne proglase pobjednici? Ne dolazi u obzir da ide ikamo ako se ne radi o teškoj ozljedi ili drugom ozbiljnom zdravstvenom problemu!

f) Ništa od navedenog (molim napišite točno onda što mislite)

Želim što je manje moguće utjecati na ovdje iznesene stavove pa zato svoj stav ne iznosim unaprijed, ali dat ću ga naknadno, za sve znatiželjne.

Hvala!

Pa nema dvojbe. To je dobrovoljni/relaksni sport i tu nebi trebala vrijediti "vojna" disciplina i pravila. Prema tome ako se to iznimno i rijetko dogodi, tu bi trebala vrijediti pravila tolerancije i s obzirom na rezultate i kvalitetu natjecatelja. Već dugo nisam u tim vodama ali sam nekad znao igrati za firmu a prije i u školskim natjecanjima i nikad nije bilo ništa ultimativno u nekad "totalitarnom režimu".

Pod"a".
Moj pliva i nije nesto. Nije prvi ni zadnji. Ide doma kad otpliva (trener ga posalje, tj. veli da moze ici ako hoce).

b+c

Hm, pa nije to baš ok, ali ajde, neka ne prijeđe u naviku, to je samo ovaj put!

Ja sam u streličarstvu, aktivno zadnje 3 godine.
Upravo smo imali (ove nedjelje, u Rijeci) državno prvenstvo za djecu, do 12 i do 14 godina.

Sad, to je jako mali sport u Hrvatskoj. S druge strane, u Rijeku je došla ekipa iz Zagreba, Varaždina, Siska... i ostalo se do dodjele medalja. Klub sam putuje na natjecanja, a za prijevoz za doma se dogovaramo među sobom. Još nam se nije dogodilo da je netko tako ostao sam. Ovdje je konkretno došlo cca 70 djece + trener/roditelji. Nisu došli individualno, nego kao klub. Tako su i otišli.

Po meni, to je apsolutno opravdan razlog, pogotovo za djecu koja žive u slabije naseljenim okolnim mjestima.
No vjerujem da ćeš se složiti da bi te situacije morale biti jako rijetke:)
Uz sam sport, djecu se uči i sportsko ponašanje, dakle čestitanje pobjednicima i slično. Pored trenera, support roditelja, barem u logističkom smislu bi morao postojati.

Obeshrabrivati dijete od sporta (ukoliko se vidi da ga voli, radi treninge i funkcionira u klubu), bez obzira na rezultat, je nešto što bi apsolutno trebalo izbjegavati.

skromno misljenje rekreativca i u djecjoj dobi i sada sa 15ak godina vise.

obzirom da se radi o djeci, uz prethodni dogovor na relaciji roditelj - trener, mislim da je zdravo razumno u takvim okolnostima pustiti dijete da ode doma.

sa druge stane, ako se prihvaca prisustvovati na natjecanju, znak postovanja prema drugim natjecateljima i na kraju prema pobjednicima je ostati do kraja.
ako ulazim sa tobom u dvoboj, ne zelim biti samo najbolji sto mogu nego zelim biti i bolji od tebe, inace cemu dvoboj?!
obicno na tim juniorskim natjecanjima nema "profesionalne" publike. ako odu svi natjecatelji koji znaju da ne ulaze u najbolja 3, u dvorani ostane 5, 6 kllinaca, par roditelja, treneri i suci. i nije neka poruka za ove koji su na postolju.

odgovor bi bio c, ali bez dijela "ali ajde, nije postiglo neki osobit uspjeh pa nije ni bitno."
tvojim sudjelovanjem dajes legitimitet natjecanju. to sto rezultat nije vrhunski, ne cini sudjelovanje manje bitnim.

sudjelovao sam kao klinac u dosta razlicitih sportskih natjecanja, ali nemam doma kolekciju medalja! ipak to druzenje, pogotovo nakon natjecanja kada popusti i trema, mi je uvijek bilo zabavno. ali ok, to je individualno.

Ammadeus, hvala na komentaru, ali nisam baš razumio sve što si napisao, odnosno nisam shvatio koji je tvoj decidiran stav.

ammadeus kaže:


Ovo ne razumijem? Tko i kako ostao sam?



Ovo razumijem, ali ne shvaćam na što se ta tvoja opaska odnosi?

a ja kazem

a)


gde je Amerika?


p.s. rekreativac iz te dobi sa puno drugih obaveza... al i da je jedina obaveza... ja kazem a...

Tito kaže:


Tito, hvala na komentaru. Molim te samo, reci da li si (bio) aktivan kao trener ili sportaš ili je to čisto tvoj stav kao "običnog" promatrača.

bio sam sportas i moja djeca su clanovi odredenih sportskih klubova.

Hvala!

Nije dijete ugovorom vezani profesionalac da bi imao obveze prema klubu.

Ja sam za to da dijete moze otici kad god zeli, ako mora.

smayoo kaže:


Ukratko: b+c
U načelu nije u redu ranije odlaziti s natjecanja, ali u ovom slučaju mi je to opravdano. Bez obzira na medalju. Mi smo imali slučaj gdje dijete radi ručka ne čeka dodjelu, to smatram da nije u redu, pogotovo zato što se zna puno unaprijed kada je određeni turnir. Organiziraj si raspored oko toga, a ne obrnuto.


Hipotetska situacija gdje je turnir u drugom gradu. Tada mogućnost ranijeg odlaska i ne postoji jer se putuje zajedno.
Ako je turnir toliko blizu da svi dolaze u vlastitom aranžmanu te tako i odlaze... odlazak ranije je opravdan ako nema drugog načina za doći kući.

Aha, sad kužim. Hvala.

Nema obeshrabrivanja. Ako dijete hoceisidoma, ide. Nema prisile. Ambicije roditelja koji bi (zaljeli) kroz dijete ostvarili rezultat usportu je kretenarija. Gledam ih kako ljece svoje neke komplekse (plivanje je u pitanju).
Moj ide na treninge kad hoce, ide na natjecanja kad hoce ide s natjecanja kad obavi svoje plivanje i ne cekamo proglasenje jer mali izrazava zelju ici doma.
Recimo, klupska natjecanja su mi puno draza jer je sama organizacija takva da se ostaje do kraja (proglsaenja su nakon svake discipline).

Zaključujem da nema više novih učesnika koji bi potencijalno mogli doprinijeti pa da iznesem pozadinu priče.
Moj je sin godinama trenirao plivanje (i dalje redovito ide na treninge u rekreativnoj grup - tzv. "plivačko usavršavanje") i tamo je na natjecanjima bio sistem kao što ga i Žabac opisuje. Otplivao si svoje discipline, rezultati se odmah vide, nisi u vrhu, ako želiš - idi kući. Apsolutno nitko nije pravio pitanje oko toga.

Pa sam ja (budala) pomislio da je to tako i inače. Ove je (spomenute) nedjelje bilo (spomenuto) prvenstvo Hrvatske u streličarstvu za klince. Stjecajem okolnosti, moja je supruga (prosvjetar) cijeli vikend bila na putu, a ja sam brinuo o naših troje djece i još dva sinova prijatelja koji su došli u goste iz Varaždina, odnosno Bjelovara, proslaviti rođendan mog sina. U tu spomenutu nedjelju, trebao sam

1. sina dovesti do 9 ujutro u atletsku dvoranu na zapadnom kraju grada (nitko mi ne zna reći koliko će cijela stvar trajati, kao da se radi o tenisu, a ne o streličarstvu gdje se u ±30 sekundi zna koliko traje jedan krug pa se u, ajde... ±15 minuta može izračunati koliko će trajati cijeli turnir)

2. kćer dovesti u 12 na plesni trening jer se i ona priprema za državno natjecanje, naravno, na ISTOČNOM dijelu grada

3. sina (kojem su u međuvremenu rekli da će "valjda" sve završiti do 1, "a ako ne do 1, onda do 2, ako se nešto ne zakomplicira" ), pokupiti valjda nekako nakon natjecanja na ZAPADNOM dijelu grada, ali tako da stignem po

4. kćer pokupiti poslije treninga u 13:30 na ISTOČNOM dijelu grada, da je ne ostave na pustoj ulici kad zaključaju dvoranu (ima 10 godina)

5. sve zajedno ih odvesti nekamo na nekakav normalan ručak, ali da pri tom ne zakasnimo

6. sinove prijatelje dovesti na autobusni kolodvor u 15h na autobus za Zagreb

7. te uz to sve cijeli dan zabavljati 5-godišnju mlađu kćer kojoj je najveća fora "igrati se skrivača sa mnom" po atletskoj dvorani, svlačionicama i tribinama, što je bolja varijanta nego da histerizira od dosade

(BTW, ako mi netko sugerira da je netko mogao u nekom smjeru koristiti javni gradski prijevoz, tome ću reći isto što i treneru moga sina - prijatelju, ajde ti lijepo ostavi auto doma i napravi jedan krug Autotrolejem po gradu NEDJELJOM, s barem jednim presijedanjem, a pri tom je barem jedna linija prigradska. Pa da te vidim kad ćeš stići npr. s Kantride na Viškovo ako kreneš u nedjelju u 2 popodne.)

I onda ja, naivan, ponukan iskustvom s plivanja, zamolim sina da upita trenera može li otići nakon što ispuca do kraja. Jer, eto, pristojno je pitati, iako na plivanju nismo ni pitali. Znalo se - tko hoće ići - ide. I mali isto tako, ništa ne sluteći, ode i pristojno pita.

I onda se trener dere na njega kao da je ... ma ne znam uopće što bi dijete trebalo napraviti pa da bude opravdano da se trener tako na njega izdire. Kad sam ja bio u njegovim godinama, trenirao sam veslanje. Trener je jednom bio nešto nervozan pa se isto tako počeo izderavati na nas zbog neke trivijalnosti. Ja sam mu odmjerio lakat, poslao ga u vražju mater i rekao mu da se na mene ni moj otac tako ne izdire pa neće ni on, a pogotovo ne bez razloga. Nažalost, moj sin je karakter naslijedio od svoje mame pa je svo to s*anje progutao i poslije "isplakao".

Pa sam onda došao ja upitati što je to tako strašno moj sin tražio i zašto je to tako užasan prijestup. Veći dio tog odgovora je bio bujica djelomično artikuliranih rečeničnih fragmenata. Nije bilo baš suvislo, ali neki fragmenti kojih se sjećam su:

"...mi smo domaćini..."
"...ovo je državno natjecanje..."
"...tko ne ostane na proglašenju, kao da nije bio na natjecanju..."
"...uzalud objašnjavate, meni nećete ništa objasniti..." (čvrsto prekriženih ruku na prsima)

Da ne bude zabune, taj jedan od trenera je pokazao naročitu agresivnost i aroganciju, ali još dvoje drugih su se s njim složili, iako ne tako agresivno. Od njih sam čuo:

"Ako ne želi ostati na proglašenju, neka ni ne dolazi više." (na treninge? na natjecanja? nemam pojma - ako je mislio "neka ne dolazi više na natjecanja", onda ne znam tko je tu lud, jer mali je došao samo zato što mu je trener rekao "svi morate doći" - inače uopće nije natjecateljski tip, sasvim mu je svejedno kakav mu je plasman, njega ne zanimaju drugi natjecatelji, ni natjecanje, nego samo meta, luk i strelice)

Pokušam objasniti koji logistički problem imam i onda dobijem:

"Pa idite vi, tko vam brani. On neka ostane."
"A kako će poslije kući?"
"Pa to je vaša stvar."

a onda, minutu kasnije

"Evo pogledajte natjecatelje iz Zagreba, Varaždina, Čakovca... oni će svi ostati do kraja."
"Pa oni su doputovali organizirano i odlaze isto tako, svi zajedno."
"Da, i?"
"Pa odvezite vi meni dijete kući onda i nema problema."
(tišina)

Super, je l' da?

Dakle ja čak mogu prihvatiti da u streličarstvu očito nije normalno ono što je na plivanju normalno (btw, isto to je normalno i na jedrenju, i na rukometu, provjeravao sam naokolo), ali apsolutno ne mogu prihvatiti takav arogantan i agresivan stav, a pogotovo ne prema djetetu.

Tko je tu lud? Ja? Oni? Svi?

Sad me, više od tog incidenta, brine kakvim ja to ljudima prepuštam svoje dijete dva puta svaki tjedan. Onaj trener s kojim sam do sad kontaktirao bio je ove nedjelje bolestan, a on mi je ostavio dojam jednog normalnog i smirenog čovjeka kojem je rad s djecom poziv, a ne posao. Ali ova druga ekipa... iskazuju sve simptome frustriranih nastavnika tjelesnog koji mrze sve oko sebe jer je njihov predmet u školskom programu potcijenjen.

nema nikakvog opravdanja trener ako je rasplakao klinca koji ga je pitao nesto. ako je pitanje greska tom treneru, onda je falio zanat!

nemam roditeljskog iskustva, ali ovakvi slucajevi mi se cine komplicirani za postavit se. instinktivno bi dobio poriv dobro oprati trenera (da ne kazem nokautirati), a sa druge strane mislis si kako ce kod te osobe tvoje dijete nastavit prakticirati taj sport par puta tjedno. ko da se posvadjas sa konobarom prije nego te posluzi jel...
ispisati dijete mi isto nije opcija jer em je njemu do sad ocito bilo ok tamo, em kakvu mu poruku dajes ako se povlacis nakon prvog problema.

bit ces pametniji obzirom da imas dosta roditeljskog staza, ali mislim da svakako treba dati do znanja trenerima da se izderavanje radi pitanja nikako ne tolerira!

Nije se rasplakao (zato sam i napisao pod navodnicima), nego još gore, zadržao je to u sebi i pustio da ga izjeda pomalo, cijeli dan. Poznajem ga.
Ja nemam taj stav da se moram nastavniku (ili treneru) uvlačiti u ... da mi ne bi dijete maltretirao-la. Ali ako njega takvog taj klub tolerira, onda ću radije ja zamoliti sina da pronađe drugi streličarski klub (ili drugi sport) pa makar to i djelovalo kao bježanje od problema. Jer - kako da ja promijenim taj klub? Ako oni smatraju da je takvo ponašanje OK, ja mogu jedino svoje dijete odvesti odande. Ili?

Ovo je jos jedan on pokazatelja da smo dugorocno jebali jeza kao narod logike.

Ma zašto bi odveo djete od tamo?
Jel imaju kromanjonca i dva kripla koja ga se boje za trenere?
Pa ovdje na Jabučnjaku uvijek rješavaš stvari kako treba, rješi to i za sina - potrajat će - ali će zapamtiti cijelu obitelj i nikad više se proderavat neće.
Vrlo jednostavno...
Klub ima direktora, i vrlo je vjerojatno u gradskom vlasništvu - ili ga sponzorira Grad.
Reci frajeru, znači nađi se s njim još jednom, da ćeš ga sastavit na proste faktore ako se još jednom počne tako ponašat prema ne samo tvojem, neko bilo kojem djetetu - i onda kad zabrije na agresivu - odi do tog direktora i pitaj ko je dao UFC idiotu licencu za treniranje djece. Pa onda korak dalje, ideš na novine (ja ti znam barem troje dobrih novinara u Novom listu) - i svi oni danas obožavaju priče sa ugnjetavanom djecom i propalim sistemom...
Malo mašte Smayoo, to su ti djeca - i sam znaš da tu prorade najprimitivniji nagoni kada ih netko maltretira.
I neka prorade.
Ja tipu ne bi oprostio - a poznavajući tebe - nećeš mu ni ti.
I samo još nešto - sudeći po njegovom "pa šta" samilosnom stavu kada si mu objasnio di, šta, kuda, kako - reko bi da ili nema djece ili ih doma mlati ako nije po njegovom. Idiot ima furku da je on Bog valjda.
Treba ga spustit na zemlju. Jako...

Otići prije proglašenja pobjednika se smatra nepristojnim. Proslavit pobjedu ili prihvatit poraz i čestitat pobjedniku je osnovna pristojnost na sportskim natjecanjima. I pozitivno je da djeca to nauče što ranije. Mislim da se svi tu slažu.

Ali ne na ovakav način.

Svaka momčad mora voditi računa o svim članovima. OK, streličarstvo nije momčadski sport, ali ipak postoji nekakav klub. Opet su momčad. Taj trener/organizator se mora pobrinuti za svoju ekipu. Ne očekujem puno, ali neki minimum mora biti zadovoljen. Djeca ne smiju biti gladna i žedna i ne smije ih ostaviti same na ulici.

Po ovome što si napisao, ovo je tipičan sindrom malog sporta. Mali i nebitni, ne mogu napuniti dva reda tribina. To vidim iz ovog "argumenta" "Mi smo domaćini, ovo je državno natjecanje!". Ma koga briga? Tom treneru je, nažalost, jedino bitno da može reći da je organizirao državno prvenstvo i da je bilo toliko i toliko sudionika. Tko zna, možda mu o tome ovisi i plaća. Sigurno ih grad sponzorira. Djeca su mu na zadnjem mjestu.

Nagledao sam se i naslušao ovakvih situacija. I ja sam živio dovoljno blizu grada da svi misle kako sam jako blizu, a dovoljno daleko i jako nepovezano kao da živim na Mjesecu.

Smayoo, jedino pozitivno je da će ti sin ubrzo moći dobiti vozačku i ovakvi problemi će se riješiti sami od sebe.

A tog kretena od trenera koji svoje komplekse liječi na djeci treba...
Pa prvo ga treba prijaviti nekome iznad njega.

Moj je dojam da nije problem samo u tom jednom čovjeku. Jer da jest, njegovo dvoje kolega koji su cijelo vrijeme kraj njega stajali bi valjda reagirali na takav stil i ton komunikacije. S obzirom da nisu, nego su ga, dapače, i podržali, ja zaključujem da u tom klubu vlada takav sustav vrijednosti po kojem je to u redu. To jest - da mi ni razgovor s nekim "iznad" ne bi pomogao.

U ovakvim slučajevima netko iznad je onaj tko financijski podržava klub. Ovakvi klubovi sigurno nemaju neke vlastite prihode, a i sponzore teško da imaju. Njih grad uzdržava. Ne znam ima li kakve koristi njima se obratiti.

Možda i bi. Ali ako to poprima već takve razmjere, pitam se zar ne bi bilo bolje energiju i vrijeme trošiti na nešto drugo, od veće koristi za opće dobro. Mislim - pun je svijet kretena. Realno - nemam šanse da djelujem protiv svakog na kojeg u životu naiđem. Pragmatičnije je da zaobilazim sve osim onih koji mi se baš ispriječe na putu (a i takvih je sasvim dosta), zar ne?
Ne znam...

I to stoji - sigurno.
Možda da probaš sljedeće: utvrdi kakav je stav ostalih klinaca prema tom treneru. Djeca su izvrsna u procjeni karaktera - ako ga većina njih smatra lošim - onda prijeđi na korak dva: vidi sa sinom koliko mu je stalo ostati u tom klubu - bi li možda negdje drugdje bilo bolje?
Ne znam više šta ti predložiti, možda još samo da slušaš šta ti kaže instinkt.

Pa tako će nekako i biti. Hvala svima na učešću!

Obzirom da nitko od nas vjerojatno nije doživio baš takvu situaciju, vjerujem da ti sada emocije rade jer si ipak roditelj, što je razumljivo. Znam po sebi kako ja reagiram kad sam sa djecom u parku, vrtiću itd. gdje se moje dijete nedužno nađe u nekom neprimjerenom povišenom tonu i sl.
Svakako jedan opušteni razgovor sa trenerom bi bio poželjan, a do tada se informirati sa roditeljima i drugom djecom dali su imali takva iskustva. Ako je takvo ponašanje konstanta, onda bi ja na tvom mjestu obavio razgovor na taj način da bi mu najavio odlazak sina jer okruženje u kojem trenira definitivno nije zdravo po tvom niti bilo kojem drugom djetetu koje on trenira. I neka potraži pedagošku pomoć i edukaciju.
Ako je to neki izdvojeni ispad, vjerojatno bi mu rekao da mi to nije bilo drago za vidjeti a niti da to moje dijete proživljava te da se nadam da do takvih situacija više neće dolaziti, a da ću u protivnom, ako se to opet dogodi, ispisat dijete i pronaći drugi klub.

Bez da sam pročitao ostale komentare.

Ako se radi o sportu gdje je samo jedan sportaš, red je da se ostane na dodjeli nagrada ako si na postolju, jedino se pravda medicinski razlog.

Ako se radi o sportu gdje je grupa sportaša, očekuje se da je dio tima ostane na dodjeli, pojedinac ili par ako je spriječen nemora biti prisutan.

Ovo je neka logika iz perspektive organizatora natjecanja.