Prilikom samog starta učenja C++ odmah mi se stvorila konfuzija:unsure: oko proceduralnog i strukturnog programiranja.Volio bih ako bi netko bio voljan opisati mi razliku između ta dva pojma.Hvala unaprijed.

Joj, ovo je najbolje praviti se da znaš što to znači, a u stvari ignorirati sve što razglaba na ovu temu.

To je bilo relevantno u staro doba kad su jezici poput klasičnog asemblera i klasičnog basica promicali način pisanja programa koji nije proceduralan a tijek izvođenja se kontrolirao naredbom GOTO (odnosno JUMP). Iz nekog razloga postojala je gomila ljudi koja u tome nije vidjela nikakav problem, ali takvi su nastavili programirati u klasičnom Basicu sve dok nisu izumrli (čitaj: prešli na neki drugi posao).

Danas je to više manje nevažno. Izuzev par skript jezika, svi ostali organiziraju source code u funkcije, metode ili procedure, tijek se kontrolira pomoću naredbi if, while, do..while, switch i slično tako da sada realno postoji podjela na objektne i proceduralne jezike, te eventualno drugi tip podjele: statically typed vs dynamically typed jezici.

Hvala na tekstu.Usmjerilo me na malo istraživanje i sada me zanima da li sam dobro shvatio.Znači prije toga(proceduralnog programiranja) nisu postojale if-then else konstrukcije kao ni petlje?

Eh da pravi problem je bio to što nisam znao koje su podjele u programiranju odnosno svugdje sam naišao na različite podjele.Zanima me da li je ovo dobra podjela?

1. Imperativni (proceduralni) programski jezici (C, Pascal, Modula-2, Basic, Fortran,..)
2. Objektno orijentirani programski jezici (C++, Java, C#, Eiffel, Objective C, Smaltalk,
Modula-3, ..)
3. Funkcionalni programski jezici (Lisp, Sheme, ML, Haskel..)
4. Logički programski jezici (Prolog)
5. Jezici specijalne namjene: pretraživanje baza podataka (SQL), vizuelno programiranje
(Delphi, Visual Basic), uređivanje teksta (Perl, TeX, HTML), matematički proračuni (Matlab).

Nema "dobre" podjele. Ima samo različitih podjela po različitim kriterijima - i ova tvoja je jedna od njih.

IgorD te lijepo upozorio da ignoriraš sve što se razglaba na tu temu - jer alternativa je da proučiš cijelo gradivo i shvatiš da se i najobjektivnije objektivno programiranje, iz perspektive računala koje taj kod u konačnici izvršava, svodi na istu onu logiku od koje programeri godinama pokušavaju pobjeći (uključno s korištenjem GOTO naredbe). Razlog za to je u prirodi samog računala, odnosno načina na koji obrađuje podatke.

Strukturno programiranje (s početka priče) je programiranje u kojem se tijek programa sastoji od osnovnih konstrukcija predvidive logičke strukture: sekvenci (slijed naredbi koje se izvršavaju jedna za drugom), odluka (nekakav if-then-else) i iteracija (petlje).

Proceduralno programiranje u sebi sadrži paradigmu strukturnog programiranja - poštuje ideju korištenja spomenutih logičkih konstrukcija. Ali, dijelom i zbog čitljivosti koda, pojedine "grupe naredbi" odvaja u procedure koje se potom pozivaju kao "jedna naredba".

Dakle, odgovor na tvoje pitanje jesu li prije proceduralnog programiranja postojale if-then-else konstrukcije i petlje, glasi: jesu. Došle su s paradigmom strukturnog programiranja.

Ja ipak mislim da navedena podjela nije dobra, jer nije konzistentna. Osobito mi je zabavno ono o jezicima specijalne namjene za vizualno programiranje (Delphi, Visual Basic) Ta mi podjela djeluje kao da ju je napisao netko tko je proveo manje od 10 sati svog života efektivno programirajući u ikojem jeziku.

Razliku između strukturiranog i proceduralnog programiranja ne može se dati jer je strukturirano programiranje podskup proceduralnog programiranja. A neki strukturirani jezici su ujedno i objektni. Što ne znači da nisu proceduralni. Jesu, itekako. Objektna organizacija kôda samo je stvar forme. Suštinske razlike nema (kao što reče Đipi).

Kako to misliš? Pa nije poanta objektnog programiranja u "organizaciji koda". Odnosno je, manjim dijelom (u smislu preglednosti, ali to je nebitno u kontekstu) - većim je u načinu njegovog korištenja (kad objektu X kažemo da napravi Y i ne zamaramo se razmišljanjem KAKO će to napraviti).

Zapravo su svi današnji jezici relativno dobri. Strašno je bilo u ono doba kad su programski jezici iskonski ovisili o GOTO naredbi a sve varijable su bile globalne. To funkcionira kod kraćih programa i čak je i fora što ne moraš deklarirati varijable već su one jednostavno tu. Stavio u nju tekst ili broj, njoj svejedno.

E, a onda su ljudi počeli pisati programe koji su malo kompleksniji, pa su počeli mijenjati programe koje su napisali prije desetak godina i to je onda postao čisti horror. Tako su krenuli razvijati drukčije paradigme i drukčije programske jezike.

Ovo sa objektnim i neobjektnim jezicima je ipak relativno. Prvi C++ i Objective-C kompajleri su zapravo bili čisti C kompajleri koji bi najprije na nivou preprocesora pretvorili C++/Obj-C u čisti C i onda ga dalje kompajlirali. Ili drugim riječima, metode u klasama su zapravo function pointeri natrpani u strukture koje sad zovemo klase.

Igor

Djipi kaže:


Evo upravo tako kako je napisao IgorD



Da, AKO nisi ti taj koji mora napisati tzv. "metode", kreator i destruktor objekta. Ako pak jesi, onda je to isti mačak, malo drugačije zapakiran. Također, i prije izmišljotine zvane "objektno programiranje" postojale su biblioteke funkcija koje je netko drugi napisao, a ti si ih mogao koristiti. Uostalom, reci mi što je



ako ne to? Netko drugi je napisao biblioteku funkcija zvanu stdio.h, a ja sam je samo referencirao i nadalje je koristim, i ne zamaram se KAKO će se napraviti npr. princ funkcija.

"Objektno" programiranje je samo formalizirana metodologija managementa (a ne programiranja) koja služi tome da se veći programerski zadatak razlomi na što manje komade (objekte) i podijeli većem razvojnom timu, i to s prvenstvenom svrhom da:

a) firma koja upošljava taj tim može uz što manje problema i troška dio svog razvoja outsourcati, a da se pri tom ne mora bojati da će njihov outsource oteti njihov know-how

b) firma koja radi kao outsource za drugu firmu može uz što manje problema i troška zaštiti svoj know-how

c) firma koja financira taj razvoj može minimizirati rizik gubitka ključnog resursa (čitaj: programera) s obzirom da podjelom posla na male module više niti jedan programer nije ključan za razvojni projekt

d) posljedično od c: da firma poslodavac može lakše i efikasnije ucjenjivati programere s obzirom da oni sami, odnosno njihovo znanje više nisu kritični resurs, odnosno da može umjesto punokrvnih programera zapošljavati polupriučene brljače kôda

I tako nastade bloatware...

Sve nabrojeno se uklapa u razloge ZA korištenje objektnog programiranja, ali ipak je banaliziranje zaključiti da je "samo" ta, ekonomska komponenta, jedina prednost OOP-a. Ima ih puno više, na sreću.

Osim toga, za ovo od A do D ti ne treba OOP - kompajliraj i proslijedi dalje kompajlirano, za linkanje - bit ćeš na istom po pitanju svega navedenog.


Pa nije OOP taj koji ga uzrokuje. OK, u praksi se često čini da je, ali koncepti koji stoje iza OOPa itekako potiskuju svaku redundanciju. To što se redundancija uvlači na sve moguće načine nazad u aplikacije, to je već druga priča: od bundlanja aplikacija s aktualnim libraryima (da bi se osigurao fallback nakon što OS naglo skrene u nekom novom smjeru) ili, ako se već to i radi, zato što se, recimo, preskoči code-stripping "da se nešto ne pogubi po putu".

Mene više brine bloatware u smislu napuhavanja samih aplikacija sadržajem - ono kad tekst editor nakon nekoliko generacija počne kuhati kavu jer im se učinilo zgodno dodati tu opciju.

Ma pazi ti izraza: "formalizirana metodologija managementa". I filozofiranje u ostatku rečenice. Baš me zanima da li je autor te rečenice ikada napisao koju liniju objektnog koda...

Naravno da jesam. I podosta više nego "koju". Imaš li neki konkretan razog da me ovako bez argumenata vrijeđaš, ili si jednostavno danas nervozan? Prvi komad objektnog kôda sam napisao tamo negdje 1990 (Borland Pascal, verzije se više ne sjećam), a prvi koji sam naplatio - par godina kasnije.

Što se "filozofiranja" tiče, ako uputiš konkretnu i argumentiranu kritiku usmjerenu na nešto određeno, mogu sasvim razložno i konkretno, i potpuno praktičarski obrazložiti bilo koji dio tog "filozofiranja", ako te to uopće zanima. Iako mi se prije čini da nisi ni pročitao (pažljivo) pa te onda ni obrazloženja ne bi zanimala, nego si više zainteresiran ovako pljuckati iz visine.