Kad imaš Meka, osjećaš se posebno. Kvragu, zvuči kao reklama za dnevne uloške. Ne - kad imaš Meka, svi misle da si poseban. Tako zvuči bolje. Kad imaš Meka, cijela tvoja obitelj zna da imaš Meka i svi susjedi te gledaju sa dozom podozrenja. Kad imaš Meka, mali susjedov ti se obraća sa Vi, a njegova starija sestra želi spavati s tobom. Kad imaš Meka, vlastita žena misli da si osoba s posebnim potrebama i ako radiš do kasno u jutro, napravi ti doručak i trpi tvoje prijatelje koji su ostali preko noći. Jaja i slanina - MRAK ! Kava ? Ako ti nije teško ? Kad imaš Meka, na poslu misle da radiš u fušu, jer nitko s normalnom plaćom ne može ga si priuštiti. Kad imaš Meka ... Od kada znam za sebe bio sam nepopravljivo uvik kontra sviju i još uvijek imam gadnih problema s autoritetima. Bolje rečeno, oni imaju s mojom malenkošću. I ja imam problema s njima. Naravski. Počnimo od početka ... Rulja je masovno kupovala bauštelne Komodorce - ja sam mogao, ali sam ubo Spektruma. Ljudi su prešli na Amigu - ja sam mogao, ali sam kupio Atari. Tada sam se malo pogubio i svirao bas gitaru, opijao se po parkovima i ganjao djevojke s pozamašnom količinom crnila pod očima, isfuravajući se na one francuske pjesnike koji su lokali smiješno visokocetanska zelenkasta pića i krepavali od tuberkuloze pod mostovima preko one rijeke u Parizu ( hmmm - Sena ? ) dok su im se priviđale vile. Pubertetlije su išle u diskače ja sam se drmusao po Jabuci. I to je prošlo ... Jedno vrijeme vozio sam Cessnu 150, ali me srednje uho natjeralo da dobrano razmislim o sportskom letenju. Dobro, i moj trenutni instruktor letenja, koji je imao 70 i kusur, a kraj njega sam razvio enormno poštovanje prema ljudima u godinama koji spavajući mogu instruirati (opstruirati - a la "ovo je bilo dobro, a sad ajmo jedan dubinski okret ulijevo samo sa pedalom, natašte - BLJUV! ) BTW, ipak sam se spustio na zagrebački Aerodrom samostalno ... No, dobro ... Eskapistički ne priznajući trendove, kupio sam Amigu, dok su svi prelazili na pi-sije. Stekao gomilu dobrih frendova s kojima sam se flejmao do besvijesti i proturio ideju o budućoj platformi na kojoj će biti moguće ganjati AmigaOS i MacOS (to je bilo doba CHRP-a). Još nikome nisam poslao tužbe, iako se dobar dio pretpostavki ostvario. Kupio Performu 6400 na kredu, baš u vrijeme prestanka proizvodnje iste. Imao je, mazio, pazio, lemio modem kablove, eksperimentirao s Matrox i Voodoo karticama, overclockao i prodao. Kupio 8500-tku. Vau ! 604 ! Flashao Voodoo3. Postao sam ovisnik. Hr.comp.mac - redovna postaja. 1999-e sam se oženio i pukao me osjećaj odgovornosti i potreba za socijalizacijom. Ženidba me malo skulirala i teška srca otiđoh u mainstream, prodajući 8500-tku. MAK, mrzim te ! Šala . Kupih pi-sija. Prodah pi-sija nakon dvije godine nerada i overclockanja, kupovanja coolera, RAM-a, inih grafičkih i capture kartica. I dalje tvrdim da su Windowsi 2000 nešto najbolje isprđeno iz Redmonda. Amen. Nakon dva mjeseca premišljanja kupio sam G400 Gigabit Ethernet. Koji je u stvari bio G500. Što sam shvatio kada sam digao hladnjak sa CPU-a. Vičnost lemilici nije mi dala mira, već sam dotičnog upristojio i trenutno ga ganjam na default frekvenciji, očekujuću zamjenski upgrade na 800 od Powerlogixa. Blog ? Možda. Potreba za opravdavanjem ? Možda. Prvi članak na sajtu ? Da. Imajte obzira. :-) Ako ne, bit će svašta ! Breed
|