Ode nam, evo, i Đorđe Balašević u vječnost.

Teško mi je uopće opisati (pogotovo nekom mlađem) koliko je meni osobno on bio više od glazbenika i kantautora.
U jednom vremenu jada, čemera i potpunog sumraka pameti, bio mi je svjetionik normalnog. Jedan od tek nekolicine koji se nikad, pa čak ni tad, nije furao na populizam.

Hvala ti, Đole, za D-mol, za Marim ja, za Bezdan, za Provincijalku, za Drvenu pesmu, za Naposletku. Za Poluuspavanku...

A bolji epitaf od onog kojeg je sam sebi napisao, ne može ni biti...

hvala ti za Bubu Erdeljan i Finu laganu stvar, Oliveru...
hvala ti na tebi...

Kako je jednom rekla jedna moja prijateljica: "taj ne može biti loš čovjek ako sluša Balaševića "

U Mariboru 1994, glupo mi je procjenjivati koliko nas je moglo biti, recimo da je dvorana nešto kao zg Dom sportova, bile su nas pune tribine s obje strane, a na parketu je bilo ljudi skroz do bine, bez stolica, nagurani jedan na drugom, koncert je trajao sigurno preko 5h. Na izlasku se sjećam dvojice redara kako su komentirali kako je nevjerojatno "malo posla" za toliku gužvu, a drugi je na to bio rekao "šuti, bolan, nikad lakše zarađene pare".

Prvi koncert koji pamtim je bio Djole '83. u Domu Sportova... tribina lijevo...

nakon toga 86te Dom Sportova opet dva dana zaredom, Salata 87' kad sam cuo Samo da rata ne bude i nakon toga imao ozbiljan razgovor sa roditeljima.... pa Cibona '88 dva dana zaredom kad sam se popeo na binu da mu dam fotke, a on meni pusu u celo..
mislim da je bio jos jedan nakon toga, ali ne mogu se sjetit... (a moguce je da sam i ostale godine pobrkao
pa onda serija koncerta u Mariboru, Ljubljani... pa Pula i Varazdin...



Bio sam siguran da ce Rijeka i Alyx jednog dana stajat medju rajom sa mnom... al nebudu, kako bi rekao Tomac...


Maribor 94te i Šalata 87me su mi jedni od najjacih koncerta uopce po kolicini emocija... zbog njega sam naucio da se muzika najbolje slusa uzivo i zbog toga toliko i pohodim koncerte... hvala... tuzan sam... i sretan sam sto svi njegovi likovi nstavljaju da zive..



D-mol mi je vrh (i uz Famous Blue Raincoat od Cohena te Baby od Trinity Rootsa najdraza stvar svih vremena)....
Naposletku mi je najdrazi album koji je izbacio Marim ja (koji je izasao samo kao kazeta onomad) sa trona, koji je pak izbacio Tri Posleratna Druga..

Zadnjih par godina me Bože, Bože grune na najjace... na ostale sam vec pomalo mozda i oguglao, al BB se ne da...

Za mene - jednostavno jedan najvećih! Pratio me od moje srednje škole nadalje. Nikad mi nisu njegove pjesme samo "prolazile", uvijek, bez iznimka su me se dotakle, promućkale moje uspavana misli i probudile me! Kao što je Smayoo napisao - svjetionik normalnog! Šansa sa otkrivanje smisla. Jer sve - ama baš sve - njegove pjesme imaju smisla, razotkrivaju mi moju vlastitu bit...

Čovjek je bio ljudina, jedan od rijetkih normalnih na ovim prostorima...

I još jedan lakmus po kojem procjenjujem ljude...

Zbogom Đole.