Poštovani jabučari-roditelji,

stavljam linkove na dva dječja uratka, sasvim kratka crtića izrađena u iMovie-u. Ništa posebno, rekli bismo, ali važno je napomenuti da se radi o djeci od 10 i 9 godina koju je teško dulje vrijeme zadržati za računalom - osim ako se ne radi o igricama.

Također vjerujem da ima još roditelja koji žele da njihova djeca na sličan način koriste računala te imaju za pokazati slične radove. Pozivam ih da ih ovdje izlože.

Svaka pohvala je dobrodošla, a s nedostacima računamo ; )

LOVAC BERO (autor: Ivan Moškatelo)


KIŠNO PILENCE (autorica: Ema Moškatelo)

Bravo! Lijepa inicijativa!

Odlično za taj uzrast! Ono što su nama bili flomasteri i papiri danas su miš i monitor - a i to ne zadugo...

Smayoo i Dpasaric, hvala na podršci.

Baš sam htio vidjeti ima li kakve reakcije na postavljeni prijedlog i malo sam se razočarao - samo dva komentara nakon pedesetak posjeta Srećom pozitivan komentar, a osim toga i od osoba čiji "plus" ili "kvačica" u ovoj domeni nešto vrijedi.

Gledajući na "broj" komentara zaključujem da možda Jabučnjak i nije pravo mjesto za ovakvu ponudu jer većina korisnika nije u roditeljskim vodama (?!... pitanje za jednu od anketa), ali mora se odnekud početi.

Neka mi bude dopušteno još malo pojasniti moju motivaciju za ovakvu inicijativu. Možda moje sagledavanje situacije glede odnosa djece i mladih prema informatičkoj tehnologiji nije ispravno, ali pomalo mi ide na živce "gejmerski" pristup istoj. Sumnja da se ijedno od tih mladih stvorenja osjeća zadovoljno ili ispunjeno nakon nekoliko sati igranja bez prestanka. Nakon takvih iskustava meni se činilo da sam bio nigdje i radio ništa. Kao da me je "ispljunuo" zrakoprazni, bezvremenski prostor. Trebalo mi je vremena da dođem k sebi. Kod djece sam osim te specefične "izgubljenosti" u prostoru i vremenu osjetio i određenu nervozu koja se vidljivo ispoljavala u komunikaciji. Zato mi je žao te djece i mladih koji na taj način doslovno gube vrijeme i to puno, puno vremena.

S druge strane, virtualni svijet za mene je uistinu čaroban. Daje mi gotovo neslućene mogućnosti. Evo, na primjer sada mogu ponuditi komunikaciju nekome koji je stotinama kilometara daleko i ovim putem se s nekim bolje upoznati, radovati se nalaženju istomišljenika, ali i ispravljati svoje krive stavove. Često puta kad nakon napornog dana prosurfam internetom i ostvarim neki novi kontakt ili osvježim neki stari osjetim se kao pingvin kad probije debeli polarni led koji mu je priječio da dođe do svježeg zraka. Sloboda! - u posebnom smislu te riječi.

Želja da moj djeca imaju potpuniji odnos prema računalima od onog "gejmerskog" je i taj što sam i sam od prvog susreta s tim "kantama i monitorima" bio fasciniran njihovom interakcijom s korisnikom. Kao malo koje stvari u životu računala nas - slušaju Moj dotadašnji kreativni rad kojeg sam izvodio uglavnom prostoručno - olovka, bojice, flomasteri... - dobio je nove mogućnosti. Uz skener, Photoshop i pisač u boji meni se činilo da mogu ostvariti sve svoje zamislio. Ali kako sam upoznavao druge mogućnosti računala želio sam učiniti još više. Nešto od toga sam uspio, a nešto vjerojatno nikada neću. No ne želim zbog toga žaliti. Bilo bi mi jedino žao da moja djeca i mnoga druga djeca i mladi propuste uzeti informatičku čaroliju u svoje ruke i pomoću nje opisati, uglazbiti, skicirati, nacrtati, obraditi sve svoje plemenite želje i snove i podijeliti ih sa svima s kojima dijele sadašnji trenutak života.

Uistinu teško mi je zamisliti prikladnije sredstvo od interneta da se pokrene neka dobra inicijativa.

Jedna od stvari koje bi volio napraviti jest i PLEXIGLASS CASE 4 MacBook. Želja za tim obuzme me uvijek kad vidim one tanke napukline na osjetljivim dijelovima body-a uzrokovane vjerojatno čestim noenjem u jeftinom ruksaku.

Dolje je link na skicu zaštitne "futrole" od pleksiglasa koja bi ušla u ionako široki "džep" u ruksaku, a ista "futrola" služila bi kao postolje za rad - računalo bi ulazilo ispod savijenog ruba koje ima izrez za touchpad, a bilo bi podignuto otraga, naslonjeno na drugi savijeni rub. Samo jedna okomita strana "futrole" ima dva savinuta "zuba" koji spriječavanju klizanje laptopa dublje u "džep" ruksaka.

picasaweb.google.com/lh/photo/o8U6ec5_bM...rYYg?feat=directlink

Mišljenja?...

I ovo bih volio ostvariti - da imam kafić ili frizerski salon. Uzeo bih iPad-a "na leasing" ili ih iznajmio od Appleovog zastupnika za HR i davao mušterijama na korištenje. Zamislite iPad uz one starinske kavanske držače za novine velikog formata

Meni je ovo super... za 10-to godišnjake je baš super napravljeno, vjerujem da ima puno starijih koji ovo ne bi mogli.. Cijenim i slažem se s tvojom inicijativom. Da su meni barem tako nešto organizirali kad sam bio klinac, vjerojatno bi sada puno više znao. Sam po sebi znam da igranje ne donosi previše pametnog jer dok sam se ja natjeravao s puškom po ekranu neki su već odavno radili neke korisne stvari koje i dan danas rade, ja sam puno kasnije i puno teže došao do onog što danas znam i radim. Moja dva hahara su još premala za ovo (1,5 i 3,5), ali se nadam da ću ih uspjeti prebaciti na rad sa nekom kreativnošću više nego na igre (a igrat će se sigurno). Za sada sa starijim smo ipak nešto i naučili, kako se koristi tač pad da si sam pokrene omiljen crtić (Wall-E). Sa djecom treba raditi dakako i davati im izazove ali pozitivne i dugoročno korisne, nek se i igraju sve je to ok samo ograničeno.

Hvala, Low, na podršci. Roditelji najbolje znaju na kakvim su mukama dok se pitaju kako pravilno usmjeriti dijete da razmišlja bistro, dugoročno korisno za svoje dobro i dobro zajednice u kojoj živi, a ne samo podražaje koji ostavljaju prazninu i zbunjenost u srcu.

U dogledno vrijeme možda ćemo imati od države beneficiranu kupnju iPad-a koji će biti zidno-podna verzija (čini mi se da je nešto slično svojevremeno u obliku interaktivnog "stola" predstavio MS?!... ) kad nam se rodi dijete. Kad prohoda, osim što će uživati u igri u čistom kvartovskom parku bez pseće kakice, imat će prva iskustva packanja ručicama u Brush-u na ekranu veličine 50 x 60 cm

Smisao snova je da se ostvare

Sto se tice "interaktivnog" stola, sjetio sam se invadersa ugradjenih u stol i tipa koji je monitor stavio na nosac ispod staklenog stola, a na stolu samo kiba i misko...

Dobro Law kaze, svi koji su bili potaknuti na kreativnost u najranijoj dobi, daleko su dogurali.
Nije da se zalim, ali ti kasnije stvarno treba puno vise truda i vremena, da se izcupas iz gliba prosjecnosti...

Ja bi se samo htio usprotiviti generalističkom pljuvanju po igricama. Nisu sve igre iste i nije točno da nema igre koja ne razvija neke bitne aspekte karaktera i sposobnosti. Ja primjećujem vrlo pozitivan efekt od point&click avantura i laganih role-playing flash igrica koje igra moj sin.

Naravno da se slažem da to ne smije biti jedini niti pretežan način provođenja vremena.

Ovo je za svaku pohvalu! Svaki trud i pokusaj da se djeci prikaze svijet na njima razumljiv i normalan nacin zasluzuje podrsku. Na zalost, djecu tog uzrasta cesto mozemo vidjeti da vise na facebook-u ili slicnim stranicama gdje NIKAKO nisu izuzeti sadrzaja koje zaista nisu za njih. Cesto sebi sa evo (od danas) 42 godine postavljam pitanje na sta ce ovo izaci kad su mladi u pitanju. Cime se mentalno hrane i u sta odrastaju??? Kada bi svi po malo uticali bar na ono u domu sto im je dostupno i sto ih okruzuje, i usmjerili ih na kreativnost, vjerojatno bi imalo uticaja na njihov razvoj i odgoj.

Svaka cast iMo, podrzavam tvoj trud

Hvala na komentarima.

Bilo bi glupo reći da su sve igrice loše jer su neke i napravljene upravo u edukativne svrhe. Štoviše, volio bih imati popis takvih igrica s preporukom roditelja.

Do tad - djeca su dovitljiva: moj sin u Photoshopu neumorno duplicira layer s vojnikom kojeg je nacrtao, zatim spoji dvadesetak layera s jedne i druge strane pa ih mišem pomiče imitirajući borbu. Nekad izdvoji nekog vojnika iz skupine kao da sam napada... Gledajući ga skužio sam opciju "Auto-select" i to sam tako dobro zapamtio da mi se čini da nikad neću zaboraviti, ne samo zato jer je praktična nego zato jer nisam očekivao da ću nešto od njega naučiti.

Kad sam gledao svoju kćer kako "premeće" po Illustratoru vidio sam kako radi izvrsne efekte do kojih ne znam kako bih sam došao.

Sve to oni rade kroz igru i nije im teško. Kad se zasite samo se ustanu i odu. Ne treba ih tjerati od računala. S igricama nije tako. Igrice zadržavaju dah i ti ne primjećuješ umor iako je tijelo napeto (i u jednom položaju neprirodno dugo, primjereno jedino bolesnom čovjeku - dobro je da neki ne dobiju dekubituse... ). Kod rada na kreativnim programima tipa navedenih - pa i u Wordu s njegovim zanimlljivim cakicama - umor osjetiš jer je taj posao naporan isto koliko i zanimljiv. Zato radeći na njima dijete ne može pretjerati jer ono po prirodi ne može dugo biti na jednom mjestu i baviti se jednom aktivnošću (izuzetak su lego-kockice).

Iz tog razloga smatram da bi u razne konzole trebalo ugrađivati limitator da se strojček blokira nakon sat i pol igre, te da se ne može uključiti dok ne prođe 4 - 5 sati... To bi bilo od velike pomoći roditeljima.

Smayoo, koje su to "point&click avanture i role-playing flash igrice", koje ti se čine dobre?

Igre (ne igrice, tu rijec "gameri" ne vole) utjecu na djecu iskljucivo onoliko koliko im mi kao roditelji to dopustimo a mene, kao i Smayu, poprilicno ljuti to generaliziranje. Ja se igram negdje od 1982ge i igrat cu se vjerovatno do kraja zivota iako sad nemam ni priblizno vremena za to kao prije ali mi je puno draze sat-dva provesti ispred konzole naprezuci mozak i vjezbajuci reflekse umjesto da sjedim ispred tva gledajuci tekmu sa pivkanom u ruci sto bi u nasem drustvu bilo puno prihvatljivije za nekoga od 35 god.
Ako ti kao roditelj das 5to godisnjaku da igra Left4Dead onda se nemoj bas nacudjavati ako sa 16 uzme Uzi i isprazni par sarzera po razredu ali ako mu das recimo da igra Little Big Planet onda se moze zabaviti i nauciti nesto. Te dvije igre su mi prve pale na pamet a primjera ima miljon, bas za LBP razmisljaju da ga uvedu u neke skole vani kao dio edukacije za klince. Reci da je igranje iskljucivo lose je isto kao i reci da je gledanje tva ili citanje knjige iskljucivo lose sto jednostavno nije tocno a na svakome roditelju je da sam procijeni sto, kako i koliko ce mu to dijete konzumirati.
iMo nemoj misliti da te napadam ali meni se, recimo, ne svidja sto tvoj mali (ako je tvoj) sa 10 godina crta lovce, puske i igra se sa vojnicima u photoshopu imitirajuci neke borbe i ratove. Koja je razlika izmedju toga i igranja igre u kojoj puca? NHF!

MoschuS hvala ti na komentaru.

DOBRE I LOŠE IGRE
Mislio sam da sam pojasnio svoj stav odgovarajući Smayi da vjerujem da ima korisnih igrica koje su takve zato jer im je takva namjena, jer su ih napravili stručnjaci koji poznaju dječju psihu i koriste to znanje da djeci pomognu stvarati pozitivne stavove prema životu, a sve to kroz igru i - kako ti kažeš - vježbanje refleksa. Zato me malo zbunjuje da mi pripisuješ generaliziranje u ocjenjivanju odgojne kvalitete i korisnosti igara.

VRIJEME IGRANJA NA RAČUNALU
Svjestan gore navedenog - što je u skladu s tvojim stavom da nisu sve igre jednake - u svojem pristupu problematici odgoja informatičke generacije djece stavljam naglasak na mjeru korištenja računala (sad ne bih o PS-u iz razloga što nemam iskustva s mogućnostima i igricama za PS3ojku, kao i za druge konzole). Kod razmišljanja o optimalnom vremenu sjedenja za računalom i traženju načina da tu satnicu što lakše prihvate i moja djeca, iz iskustva zaključujem da je odgoj za umjereno korištenje računala lakši kad se "igraju" u grafičkim programima (a kroz igru ih i uče) negoli kad na tom istom računalu igraju neku igricu.

ISPOLJAVANJE AGRESIVNOSTI
MoschuS, ja nisam ni psiholog ni odgojitelj, a moram imati stjecati i vladati nekim znanjima jednih i drugih. U pitanju koja je razlika kad dijete samo u Photoshopu iscenira ratni sukob od onog kad uđe u gotovi sukob kojeg mu nudi neka igra, ne znam ti odgovoriti. Ne znam jesi li mi želio reći da je problem u djetetu koje ima potrebu sudjelovanja u ratovanju i želi gledati nasilje i ubijanje?... Možda mi želiš reći da je očito da moje dijete ima potrebu za takvim igama bez obzira hoću li mu ih ja ponuditi u obliku softwarea ili će ih on sam izrežirati.
Da li bih morao zbog toga biti zabrinut kao roditelj i pitati se u čemu sam do sada pogriješio u odgoju, ne znam. Ni jednom riječju nisam nigdje rekao da sam primjeram roditelj, nego ponavljam da istražujem pravi put za odgoj koji će djetetu biti na izgradnju vlastite osobnosti te da bude jedna pozitivna pojava u društvu.

USMJERAVANJE ENERGIJE
Ipak, MoschuS, da ipak ne ostaneš potpuno bez odgovora pokušat ću zagristi u temu koja je slojevita i nadilazi moje trenutno sagledavanje situacije. Ali pokušat ću to učiniti radi tebe i drugih koji misle kao ti. Dakle, smatram da je agresija koja je u nama izraz nemoći da na neki drugi način riješimo problem ili savladamo neku životnu prepreku koju može predstavljati npr. neki autoritet, netko jači od nas. Dajući svojem djetetu igru u kojoj s oružjem postižu pravda i mir usmjeravam ga na jedan način rješavanja nekih problema koji možda ne treba potpuno isključiti, ali on dolazi na kraju krajeva kad se uistinu iscrpe SVE mogućnosti. Nisam ni ja bio sretan što slaže vojnike u layerima nego mi je bilo drago da kroz igru uči Photoshop. A to što nije šivao odijelca za Kena i u layerima slagao kombinacije, do toga tek treba doći. Karikiram. Volio bih imati Little Big Planet, ali čini mi se da je to igrica za PS3?!... No ima i drugih koje bi mogle biti na pravcu kojeg zagovaraš. Nego da se vratimo na agresiju i tu potrebu da nam malo akcije na filmu ili u igrama digne adrenalin - mene to napušta. Kao mali i ja sam kao lovac Bero pucao pola dana u ptičice - i sad mi je žao. Da nisam mogao doći do zračne puške napravio bih praćku itd. Ne znam ni ja što je to u čovjeku da ga tjera na ubijanje, ali razlika je ako je s druge strane ptičica iz crtića ili čovjek. No u igri se onaj s druge strane ne doživljava kao netko tko vrijedi kao i ja nego kao protivnik, smetnja, broj, bez imena... Moje iskustvo je da je čak i onaj koji je moj životni protivnik vrijedan kao i ja - pred Bogom (oprosti, idemo na područje svjetonazora koje ne možemo zaobići ako govorimo o odgoju, jer odgoj nije neka tehnička stvar nego prenošenje životnih vrijednosti). E sad dolazimo do toga zašto je nečije dijete agresivno ako njegov roditelj zagovara miroljubive životne stavove? Možda je tvoje pitanje na kraju tvojeg komentara bilo u stvari tvrdnja da nije problem što postoje ratne igre nego je problem što ih djeca trebaju, žele, stvaraju i biraju... Možda se pitaš može li roditelj uskraćivanjem ratnih igara pomoći djetetu da ne bude agresivno ako taj isti roditelj kao osoba na neki način u djetetu izaziva agresivnost? Dobro pitanje. Ako si u pravu, MoschuS, onda smo na tragu licemjerja nekih roditelja - među kojima sam vjerojatno i ja... Ili je možda istina da se rađamo sa sklonošću agresivnosti, a roditelji, učitelji i vjerski vođe (ako pripadamo nekoj vjerskoj zajednici) nas moraju odgojiti da budemo mirotvorci? Volio bih da je ovo drugo.

iMo je napisao:


Machinarium, na primjer. Ili Scooby Doo. Kao P&C avanture. Role playing igre ne znam napamet kako se zovu, morao bi pogledati na njegovo računalo, sad nisam blizu njega.

Hvala, Smayoo, potražit ću tu igricu.

Preporučujem aplikaciju Crossword Wizard V5 za djecu koja vole križaljke : )

Adventure Quest je jedna sasvim dječja RPG. Ima elemenata borbe, međutim s puno većim naglaskom na strategiju (koliko tko ima bodova ovakvih i onakvih) nego na "krvoločne" detalje.

Hvala i na ovom prijedlogu.

Mojem popisu preporuka dodajem memo-igricu vježbanje pamćenja, ali i za učenje engleskog jezika - Little Hopper's Sight Words Game.

Moji klinci 7 i 4 godine pogledali su uradtke i odmah su me pitali da li bi i oni mogli napraviti nešto slično

Na žalost za sada smo još na PeCeju pa ću za video morat pročešljat malo internet da nađem neki program koji neće biti pretežak za savladati, ali sve više razmišljam o macu-u

Do sada su napravili ni sam ne znam koliko slika u TUX Paintu i više vole crtati nego se igrati. Doduše, dozvoljavam i da se poigraju (najdraže su im Chicken Invaders, UB Funkeys i jigsaw puzzle), ali sami se brzo umore od toga i onda se vrate TUX Paintu

Svaka čast za inicijativu.

Pozdrav, Sank!

Sasvim slučajno radim na MacBook-u za posao, pa onda i privatno na drugom uređaju iste vrste. Nekoliko godina bio sam na PC-iju, ali sam se umorio od zivkanja pametnijih da ih pitam: "Kako sad dalje? Što da učinim? Jesam li dobro postavio to i to?" U to vrijeme stalno sam istraživao nove programe i imao puno problema s virusima.

U Mac-svijet ušao sam zahvaljujući jednoj donaciji za firmu, jer tad nisam ni pomišljao predlagati kupnju takvih računala jer su bila preskupa. S vremenom su se stvari na tržištu malo promijenile pa sam u jednom trenutku uspio nabaviti novi MacBook na kojeg uvijek mogu računati - dok mi ga ne uzmu, naravno ; )

Odonda se moj svijet sveo na nekoliko programa koji zadovoljavaju potrebe obavljanja mojeg posla i u svakom trenutku znam na čemu sam i za koliko vremena bih to mogao odraditi.

Djeca kao djeca, nemaju još osjećaja za Mac-ov šarm, pa i nekad počnu govoriti o PC-iju na kojem njihovi prijatelji iz razreda igraju super igrice. Ja se onda lijepo pozovem na neka znansvena istraživanja da bljeskovi na nekim PC-igricama izazivaju padavicu i da je za igrice sasvim dobar PS2 (i bit će to još duuugo vremena ; ) a da je Mac tu da na jedan bezbolan način, u grafičkom okruženju koje zadovoljava visoke norme estetike, uđu u svijet računala. I da spoznaju da su računala više od igre.

Ivanu i Emi sve bi išlo sporije da se nisam malo uključio u pripremu "slajdova" za iMovie. U Photoshopu sam neumorno duplicirao crteže, te ih okretao i pomicao prema njihovim uputama. Oni su, naravno, sve prethodno nacrtali rukom i skenirali. Zanimljiv je to posao u kojem se učiš i biti mudar stvaralac koji štedi fizičku energiju ponavljajući neke crteže, zatim unoseći stupnjevito sasvim neznatne izmjene u svaki "slajd". Tu se primijeti koliko dijete ima smisla za detalje, gestikulaciju, grimase likova... Svi mi često svodimo djecu na male, neumorne potrošače, a oni imaju tako zanimljiv i bogat svijet zapažanja svega onoga što ih okružuje. Moja dva mala režisera u 90% slučajeva točno su znala što žele da njihov lik učini u sljedećem kadru crtića. To zadivljuje, ne zato jer su moji, nego zato jer su djeca.

Onda, taj stvaralački vikend bio je vrijeme živahne interakcije u kojoj smo zajednički tražili rješenja za neke probleme u "produkciji", npr. za efekt kiše. Usput smo otkrili i "blago" zvukova pohranjenih u GarageBand-u, u kojem nažalost nismo našli navedeni efekt (ali smo našli neke druge zvukove ; ) Zato smo po kišu otišli u kupaonicu i snimili vodu kako teče iz tuša.

Mislim da po pitanju dječje kreativosti nije toliko važno na čemu se oni uče kroz igru. Puno vremena radio sam na PC-iju i nisam tada mislio na to na čemu radim. Volio sam to računalo i u tom trenutku bilo mi je korisno i dragocjeno kao i danas Mac. Možda je sve to "porez za budale" - uz neke prednosti koje priznaju sve strane - i samo stvar psihe, marketinga, podsvijesti... Ne ulazim u to. Ima jedna izreka da ako ne znaš što je dobro, znaš što je skupo pa to kupi i bit ćeš zadovoljan. Za mene su Mac-ovi još uvijek preskupi, a smatram da su novi modeli i malo precijenjeni, pa smatram da je najmudrije - ako se netko sprema na kupnju - uzeti rabljeni strojček od poznatog vlasnika.

Za PC kreativce www.freeserifsoftware.com